Brutalna i vojnobezbjednosnim razlozima neodbranjiva operacija izraelskog državnog aparata u Palestini potakla je na reakciju skoro čitav svijet. Priroda i sadržaj tih reakcija, međutim, ne bude optimizam i nagovještaj su povratka svijeta u stanje ideološkog ludila sličnog onome iz prve polovine i sredine prošlog vijeka. Sličnog, no ne i identičnog, jer ovaj put ideologija – nema, uginule su pod teretom materijalističkog korporativizma i kolektivističkog vulgarnog pragmatizma i od njih su ostale samo prazne ljušture u kojima se nastanilo i raskomotilo ludilo zaogrnuto u plašt populizma. Žaoka upućena materijalističkom pragmatizmu nije, međutim, ujedno i kompliment idejnim i duhovnim okvirima koji se predstavljaju kao alternativa i kao rješenje. Ti okviri su truli, sterilni i oportunistički nesposobni da porode bilo kakvu ideju koja bi društvo izliječila od ludila i spriječila njegov sunovrat u epohu masovnih pokolja.
Mnogo je aspekata koji izraelsku, ili preciznije kazano cionističko-kahanističku makabričnu avanturu u Palestini, čine presedanom i prelomnom tačkom povijesti koja se upravo odvija. Izuzmu li se Sjedinjene Američke Države, koje jesu država ali su prije svega supersila sa imperijalnom strukturom i metabolizmom, od završetka Hladnog rata naovamo nije zabilježen slučaj da jedna nominalno demokratska država ne samo tako bestijalno i neumjereno upotrebljava svoj vojni i bezbjednosni aparat, već i da politički vrh te države nastupa sa retorikom koja toliko neugodno podsjeća na retoriku Musolinija u pogledu Abesinije i Hitlera u pogledu Jevreja, ujedno orkestrirajući opsežan, ali i iznenađujuće stupidan i neučinkovit propagandni napor koji rezultat donosi samo tamo gdje je rezultat još davno postignut – među ogrezlim cionistima i kahanistima, te među konzervativnim evropskim politikama sa nevješto prikrivenom nostalgijom za nacizam i u američkom neoliberalizmu kog bi bilo neodmjereno optužiti za naklonjenost nacizmu, ali je zato opsjednut idejom Rajha i totalitarnog apsolutizma, o čemu Luis Mamford vizionarski i proročanski govori prije više od pola vijeka u svom kapitalnom djelu Mit o mašini.
Primjedba da se muslimani međusobno ubijaju u velikom broju zemalja i da to ne privlači ni približno mnogo pažnje kao izraelsko iživljavanje nad Palestinom formalno je tačan, ali veoma površan argument, jer je ovdje riječ o znatno dubljem problemu i promjeni paradigme koja će imati svoje reperkusije na čitav svijet. Čak su i tokom Hladnog rata države poput Francuske, Belgije i Portugala nastojale da pred svjetskom javnošću ublaže i amortizuju divljaštva svojih snaga u Alžiru, Indokini, Kongu i Mozambiku i da svoj kolonijalizam i masovne zločine počinjene u njegovo ime prikažu kao borbu za dobrobit civilizacije. Izraelski državni vrh koji je, zahvaljujući impotenciji demokratskog aparata lišenog stvarnog mehanizma kontrole, pao u kandže reakcionarnih i njemačkim nacizmom nadahnutih politika, ne nastupa, međutim, kao zaštitnik civilizacije, već kao civilizacijski anahronizam i borac za religiozno ludilo Starog vijeka, čime je dovršena dekonstrukcija mita o Izraelu kao jedinoj demokratiji na Bliskom istoku – orijentalnu satrapiju koja oponaša okcidentalne totalitarne uzore ni pun plakar kaftana na kojima piše demokratija ne može odista načiniti demokratskom zajednicom.
Razvoj događaja pokazuje da je Hamasov ispad od 7. oktobra ove godine u osnovi bio iznuđen čin – svijet je zatvarao oči pred činjenicom da je izraelski državni aparat u praksu uveo kategoriju administrativnih zatvorenika, odnosno uhapšenika bez prava na suđenje, dakle starozavjetnog roblja lišenog svake ljudske atribucije i prava, kao što je činjenica i da se cionistički projekt puzajućeg etničkog čišćenja putem kolonizacije i državnog terorizma nad stanovnicima Pojasa Gaze i Zapadne Obale neometano odvijao uprkos svim ranije postignutim dogovorima. Početni broj žrtava Hamasovog ispada veoma je brzo došao na licitaciju i do javnosti su se počele probijati informacije o notornoj direktivi Hanibal, pa je nemoguće pouzdano utvrditi tačan broj žrtava od 7. oktobra, kao što je nemoguće utvrditi za koliko tih žrtava je izravno odgovoran Hamas a za koliko izraelske vojne i bezbjednosne snage koje su se taj dan, slijedeći vladinu politiku, potrudile da Hamas odvede što manje živih talaca.
Metod, obim i ciljevi izraelskog odgovora na Hamasov ispad, kao i sveukupnost izraelsko-palestinskih odnosa zahtijevaju preispitivanje uvriježenih pojmova i paradigmi, a prije svega pitanje terorizma, te himere savremenog svijeta. Posmatra li se kroz prizmu logičke konzistencije, Hamas može biti označen kao teroristička organizacija isključivo u mjeri u kojoj se i Izrael označava kao teroristička država, ni više ni manje od toga. Upitna izborna legitimnost Hamasove islamističke vlasti ne čini ih ništa više teroristima od Netanjahuove cionističko-kahanističke vlasti u Tel Avivu. Uostalom, upravo se Tel Aviv potrudio da Gazu pretvori u geto i svojevrstan logor, a logori nikad nisu bili podesna mjesta za razvoj demokratije – to što osuđenici u zatvorima imaju privilegiju da sebi izaberu sobnog starješinu ne čini zatvorsku ćeliju parlamentarnom demokratijom.
Palestinsko-izraelsko pitanje nije lokalni pa čak ni regionalni problem. Ono je prije svega rezultat evropskog rasizma i najveća pobjeda evropskog nacizma i antisemitizma. Otud i dolazi podrška reakcionarnih i konzervativnih evropskih politika Netanjahuovom kabinetu, pri čemu je ta podrška ustvari poruka – ne vraćajte se ovamo.
Rasizam hegelijanski oblikovanog evropskog nacionalizma pretočio se u cionizam, čiji je duh uobličen po uzoru na germanski nacizam s kojim dijeli jednu supstancijalno bitnu sličnost, vjeru u misiju nacije, i kao što su Jevreji bili parije za prosvijećene evropske nacionaliste i naciste, tako su danas Palestinci parije za cioniste i kahaniste. Zato podrška Izraelu nije ništa drugo doli – loše prikriven antisemitizam.
Ni podrška Palestini, koja u ovom času izgleda kao nužan odgovor humanizma na izraelsko divljanje i proces etničkog čišćenja ne samo Pojasa Gaze već i Zapadne Obale, nije lišena problematičnosti, jer ta podrška često nije artikulisana na principima uvažavanja univerzalnih prava, već je navijačka i kao takva nesposobna da uspostavi filtere i barikade pred sve silovitijim prodorom antisemitizma i pred malignim generalizacijama koje Jevreje kao naciju poistovjećuju sa njenim radikalnim političkim vođstvom u kom se stapaju starozavjetno religijsko ludilo i fascinacija duhom nacizma. Nedopustiva lakoća kojom se previđa i zanemaruje diverzitet izraelskog društva i jevrejske zajednice u svijetu pokazuje da je nakon Drugog svjetskog rata urađen veoma slab i šlampav posao kada je u pitanju potkopavanje temelja antisemitizma.
S druge strane, današnjem cvjetajućem antisemitizmu, koji kao prethodnica drugih i srodnih ideoloških ludila buja i među onima koji podržavaju Netanjahuovu toransko-nacističku vladu i među onima koji se zaklinju u svoj antifašizam, itekako pogoduju cionističke optužbe za antisemitizam koje se isporučuju na adresu mislilaca poput Normana Finkelstina ili Rašida Halidija i svakog drugog ko se odvaži ukazati na krvožednu i u namjeri genocidnu politiku Netanjahuovog kabineta u kom sjede i etički i umni devijanti poput Bena Gvira. Upravo Halidi, kao veoma konzistentan i precizan posmatrač, rezignirano primjećuje da izraelska vlada već dugo radi sve što je u njenoj moći da obesmisli i nemogućom učini ideju o dvije države. S druge strane, rješenje sa jednom državom, takođe se pokazuje kao praktično neostvarivo, odnosno nemoguće bez do kraja sprovedenog etničkog čišćenja, zahvaljujući radikalnim i maksimalistički isključivim politikama koje su nakon Jicaka Rabina i Jasera Arafata zasjele na grbaču i Jevrejima i Palestincima.
Nasuprot mislećim pojedincima stoje ostrašćeni i navijački raspoloženi okviri čija podrška Izraelu ili Palestini služi samo da prikrije činjenicu da se Evropa, ali i neki drugi krajevi svijeta, ne odriču svog antisemitizma i da ne žele olako iz ruku ispustiti možda i najveću pobjedu Trećeg Rajha. Takav svijet neće biti teško gurnuti u nove pokolje. Cionizam je prije svega i iznad svega evropska ideja i plod evropskog duha, fascinacija žrtve tlačiteljem i želja da se pretrpljeno nasilje proslijedi dalje i projektuje na drugoga. Evropa koja daje podršku ili prešutno pristaje na ostvarenje cionističkog cilja o uspostavljanju nacionalne države u Judeji i Palestini u času kada je nacizam vojnički potučen do nogu i protjeran u muklu nostalgiju privatnih prostora svjedoči da se ta Evropa nije plašila Hitlera već same sebe i vlastite sposobnosti da se izliječi od antisemitizma. Umjesto toga, bilo je znatno oportunije Palestinu nakon osmanlijske i britanske prepustiti novoj, cionističkoj okupaciji. No kao što obično biva, indulgencije i neetična iskupljenja nisu dugog daha i sada se Evropa suočava sa vlastitom nakaznošću hineći razumijevanje za Izrael ili se prepuštajući svom ljubljenom antisemitizmu pod egidom empatije za stradanje Palestinaca, koji u vizuri birokratske Evrope dijele status parija sa Jevrejima iz prve polovine prošlog vijeka.
Jugoslovenski prostori, po običaju, uspjeli su razviti vlastiti varijetet nakaradnih reakcija na palestinsko pitanje, pokazujući da tu ne postoji razvijena bilo kakva politička svijest, već je ona svedena na životinjsku i instinktivnu adaptaciju na trenutne podražaje i na zadovoljavanje trenutnih interesa političkog preživljavanja.
Najeklatantniji primjer nakaradnosti tih reakcija sreće se u Dejtonluku u kom Dodik i Čović čvrsto podržavaju Izrael, premda žele isto što i Hamas, dakle rješenje sa dvije razdvojene države, dok političko Sarajevo podržava Palestinu premda žele isto što i Netanjahu, dakle unitarnu državu očišćenu od neposlušnog naroda.
Pa i ti postojeći stavovi ovdašnjih političkih centara moći mlitavi su i oportunistički, jer iza njih ne stoji nikakva artikulisana politička ideja, već isključivo lični interesi lidera tih centara i kratkovido sklapanje interesnih savezništava i jedino je u slučaju bošnjačke politike ta stvar nešto političnija jer je palestinsko pitanje još za vrijeme socijalističke Jugoslavije imalo bitnu ulogu u oblikovanju nacionalne svijesti jugoslovenskih muslimana. Mlitave i oportune politike, priznajući implicitno nepostojanje integriteta i suvereniteta, prepustile su pretresanje palestinskog pitanja javnosti koja je, avaj, bolno zapuštena usljed dugotrajne izloženosti prvo unipolarnom i autoritarnom modelu mišljenja za vrijeme socijalizma, a potom i podivljaloj i shizofrenoj civilizacijskoj regresiji čiju kakofoniju neznanja i ostrašćenosti samo krajnje naivni i dobrohotni mogu smatrati pluralizmom.
Tako se i došlo u situaciju da u Sarajevu dnevni list Oslobođenje objavljuje monstruozni pamflet profesora Rešida Hafizovića, a zatim da se u središtu pažnje tamošnje javnosti nađe direktor MC Potočari Emir Suljagić zbog svog ustezanja da javno iskaže podršku Palestini. Već spomenuto odsustvo svake političke svijesti i svedenost na puki oportunizam i pragmatizam zrcali se koliko u upućivanju zahtjeva za svrstavanjem, toliko i u Suljagićevom odgovoru kom se načelno ne bi imalo šta prigovoriti u smislu legitimnog iznošenja ličnog stava kada taj lični stav ujedno ne bi bio i skakanje u vlastita usta.
Pored toga, netačno je i Suljagićevo poređenje Hamasa sa srpskim snagama iz posljednjeg rata koje on naziva četnicima, jer je Hamas de facto sličniji četnicima iz Drugog svjetskog rata – autoritarni i reakcionarni ustanički pokret u okupiranoj zemlji koji oportuno sarađuje sa svima, uključujući tu i okupatore. No od Suljagićeve sklonosti ka mehanicističkim i nepreciznim analogijama i poređenjima, znatno je veći problem to što on i ne trepnuvši pitanje Palestine i stradavanja njenih žitelja svodi na Hamas čime, možda i nesvjesno, poručuje da stradanje bilo kog kolektiva ne zavređuje empatiju jer je to pravo kolektiv izgubio nasilništvom dijela svojih pripadnika. Shizofrena paramparčadnost bošnjačkog političkog korpusa još se upečatljivije ogleda u objavama Harisa Imamovića, savjetnika bivšeg člana državnog predsjedništva Šefika Džaferovića, koji kao argument u prilog vlastitog antisemitizma navodi podatak da je nekoliko Jevreja 1993. godine potpisalo pismo kojim se od Sjedinjenih Američkih Država zahtijeva bombardovanje srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, čime izravno poručuje da je i izraelska operacija destrukcije Pojasa Gaze i zavođenja represije na Zapadnoj Obali legitiman i poželjan odgovor na Hamasovu akciju od 7. oktobra.
Evropa i svijet tektonski su uzdrmani i podijeljeni na palestinskom pitanju i suočavaju se sa teškim iskušenjima i još težim izborima kuda dalje. U Dejtonluku, međutim, takva iskušenja i pitanja ne postoje, jer je ovdje sve bolno prediktivno. Dodik će nastaviti da koketira sa konzervativnim i reakcionarnim evropskim politikama odigravajući karikaturalnu ulogu Nevila Čembrlena, Čović će ostati vjeran idejama evropske desnice koja podrškom Izraelu poručuje ne vraćajte se nama, neka vas tamo, a političko Sarajevo koje je, bez obzira na personalne promjene u vladajućim tijelima, i dalje u vlasti duha Alije Izetbegovića, neće se puno premišljati i ostaće vjerno tradiciji koja nalaže da se traga za pouzdanim i tolerantnim patronom ili gazdom sa zapada koji će imati razumijevanja za uporne pokušaje ostvarenja nedosanjanog sna o begluku, naravno, uz odgovarajuću kompenzaciju u vidu društvenog blaga.
Kao i svaki put ranije, i ovaj će se put potvrditi koliko je idiotski bio Čerčilov aforizam o Balkanu koji proizvodi višak istorije. Balkan, naime, ne proizvodi istoriju, ona ovdje dolazi kao izobličeni odraz istorijskih zbivanja u centrima pa se zato ona ovdje i odvija izobličeno i karikaturalno. I zato sudbina Balkana, a s njim i Dejtonluka, neće zavisiti od ovdašnje političke svijesti već upravo od njenog odsustva. A kada svijet odluči kojim će pravcima ići, neće mu biti teško da ispred sebe kao prethodnicu potjera ovdašnje karikature bez svijesti i obilježene dubokim neznanjem koje ih gura u ostrašćenost i navijaštvo kao ultimativni model svjetonazora te u snishodljivi i šićardžijski oportunizam kao jedini model građenja odnosa sa svijetom.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: MidJourney prompt by Preokret