VUK BAČANOVIĆ: Opasni antifašizam operativca Vinka

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Antifašizam danas, vrijednosti antifašizma, očuvanje antifašizma, antifašističke tekovine, društvo zasnovano na antifašizmu… sve su to sintagme koje u bivšim jugoslovenskim republikama slušamo u nizu godišnjica koje započnu 1. martom, pa se protegnu do 6. aprila, 2. i 3. maja, da bi na kraju završili Danom pobjede nad fašizmom, odnosno Danom Evrope, kako ga ko već voli nazivati u skladu sa ideološkom predispozicijom.

Kakve vrijednosti, zapravo, obilježavamo?

Svaki od postojećih režima na tlu bivše Jugoslavije nastoji sebe definisati kao ekskluzivnu tekovinu antifašističke borbe 1941-1945, baš kao što svako voli istaći da je baš to određeno društvo u režimu uspostavljenom nakon 1945. bilo ponajviše zakinuto u odnosu na ratne zasluge, kao i to da je baš ono u ratu 1992-1995 nastavljalo sprovoditi upravo te vrijednosti.

Mada, kada bi se silnoj masi antifašista postavilo pitanje pitanje šta su to zaista antifašističke vrijednosti u koje se kunemo, teško da bismo mogli dobiti koherentan odgovor. Bratstvo i jedinstvo? Unekoliko, ali samo za Južne Slovene i one manjine za koje nije bilo odlučeno da će biti masovno ubijane i proganjane kao Nijemci i Italijani. Neko bi mogao reći da je to  antinacionalizam, no u postratnoj Evropi se susrećemo sa vrlo nacionalističkim antifašizmima: poljskim, čehoslovačkim, rumunskim, bugarskim, da ne govorimo o kreiranju separatnih republičkih nacionalizama u SFRJ, a sve pod parolom izumiranja države i radničkog samoupravljanja. Šta bi još to moglo biti? Častan odnos prema civilima i nevinima? Čerčil, Staljin i Truman se baš ne bi složili s ovom konstatacijom, s obzirom na sravnjivanje njemačkih gradova sa zemljom, surove represalije i masovna silovanja, protjerivanja i ubistva, napad atomskim oružjem na metropole naseljene također civilima.

Frankovačka ideologija jeste ideologija rata sa bilo čime jugoslovenski integralnim i ona se ne može suzbijati pristajanjem na njene principe varvarskog etno-teritorijalnog komadanja, bez obzira nastupa li frankovluk u fašističkoj ili antifašističkoj formi

Prema tome, antifašizam je, sam po sebi, vrlo širok pojam. Predstavlja multiideološku borbu protiv fašističke ideologije i fašističkog poretka, u čemu jeste njegova nesumnjiva i neosporiva civilizacijska vrijednost, ali pri tome ne znači da, u svojim različitim manifestacijama, ne može imati i sadržaje, kao što su ideološka ostrašćenost, fanatizam, pa i etničke i religijske animozitete desne i lijeve provenijencije. I upravo u tome leži ključni problem našega (ne)poimanja antifašzma kao tekovine.

Mi ga, naročito u BiH, u nedostatku ozbiljne istorijsko-filozofske literature i publicistike, gotovo nikako ne promišljamo, kao i bilo koji period svoje istorije, koji, popularno, konzumiramo tek kao setove probranih činjenica i poluistina. Stoga nikakvo čudo da nam se devedesetih, pod parolom antifašizma, u društvo legitimno ugnijezdio cijeli niz skarednih ideoloških poluabortusa. Od svih mogućih opravdavanja etničke i konfesionalne fragmentacije libanskog tipa, kao jedine “realnosti” Jugoslavije i BiH, pa do dogmatskog i djetinjastog poimanja NOB-a i nekritičkog odnosa prema titoističkom režimu, kojem je domaća socijaldemokratska tzv. ljevica, u nedostatku bilo kakvog originalnog ideološkog sadržaja, posebno sklona. Naročito izbjegavajući bilo kakvu političku odgovornost za potpuni krah svoga gotovo pedesetogodišnjeg ideološkog monopola u Jugoslaviji, a time i Bosni i Hercegovini.

Ako je crkvi utoliko stalo do spomena nevinih, zbog čega onda na prvo mjesto ne stavlja žrtve Jasenovca i drugih logora i stratišta u NDH, pa makar samo rimokatolika? Dakle, godišnje komemoracije za ljude za koje smo pouzdano sigurni da su nevini nema, ali ima za neodređeni broj onih koji to navodno jesu. Ne treba biti previše pametan pa zaključiti da su za operativca Vinka i njegove ideološke nalogodavce iz Hrvatskog sabora svi oni, od Ante Pavelića do jasenovačkih koljača ultimativno nevini, a iz čega proizlazi da su žrtve Jasenovca, pogotovo rimokatolici među njima, krivi jer su podrivali monoetničku, fašističku katoličku državu

Na kraju smo došli do opštedruštvenog moralnog posrnuća u kojem se navodna moralna supremacija želi zasnovati na bivanju “anti” isključivo najgoroj od najgorih mogućih ideologija u istoriji čovječanstva. Kao da je kompletan sistem vrijednosti izgrađen na stavu hulje koja se raduje isključivo zato jer postoji neko još gori od nje, što je posebno izraženo kod neobrazovanih kolumnističkih charity kanibala sa tobožnje građanske intelektualne scene koji misle da grakčući “fašizam, fašizam” rješavaju sve društvene probleme, od ideoloških i istorijskih do ekonomskih.

Vinko, vječna žrtva totalitarnog sustava

I logično je da će operativac Vinko, odnosno nadbiskup vrhbosanski, kardinal i metropolita Vinko Puljić, iskoristiti priliku i takvom društvenom smetljarniku samodopadnih neapdejtovanih mislilaca uletjeti kvalitetan klizeći start. Kako? Pa lijepo. Antifašistički, što bi se reklo. Najaviće da će se centralna manifestacija ovogodišnje komemoracije ubijenim vojnicima Oružanih snaga NDH ove godine održati upravo u Sarajevu.

Kako stoji u saopštenju Katoličke tiskovne agencije “Žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskoga križnog puta komemorirat će se u subotu, 16. svibnja 2020. u Bleiburgu, Zagrebu i Sarajevu”. Zbog pandemije koronavurisa neće biti središnje komemoracije u Bleiburgu, već će se organizovati direktni prenosi komemoracije iz različitih rimokatoličkih bogomolja, uključujući i Sarajevsku katedralu Srca Isusova. Organizator komemoracije, predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković je, promovišući antifašističke vrijednosti kao što su “sloboda, mir i demokracija”, također napomenuo da je hrvatska povijest “bremenita i teška”, te da „na žalost, nakon 2. svjetskog rata hrvatski narod nije dobio slobodu, kao što su dobile brojne zemlje zapadne Europe, nego smo iz jednog zločinačkog režima, postali žrtve drugog totalitarnog i zločinačkog režima tadašnje Jugoslavije“.

UVJERENI ANTIFAŠISTA JANDROKOVIĆ: Hrvatski narod nije dobio slobodu, kao što su dobile brojne zemlje zapadne Europe

Drugim riječima, ideologija koju kardinal Puljić santifikuje, politizujući i krive i nevine žrtve Bleiburga (koje su, primarno žrtve onih krivih koji su ih zaveli zločinačkom ideologijom), jeste ona koja poručuje da sloboda koja je došla 45-e, nije ni prava ni dovoljna sloboda, da je jugoslovenstvo, a ne frankovluk i njegov proizvod ustaštvo, zločinačka ideologija i da je Jugoslavija, a ne NDH, zločinačka država. I sve to kroz standardni i posve antifašistički evropski površni mejnstrim o “dva totalitarizma”, kojim socijalizam u totalitetu treba postati nešto što je jednako demonskim ideologijama istrebljenja i porobljavanja kompletnih etničkih grupa. Ali ne da bi se ustaštvo obnovilo u svojoj staroj formi (iako to mnogim eksponentima hrvatske politike, pogotovo u BiH ne bi bilo mrsko), ne da bi se ponovo uspostavio nekakav fašistički režim, već da bi fankovačka ideologija sukoba civilizacija i etničke polarizacije trajno prevladala bilo kakvo jugoslovenstvo.

Na kraju smo došli do opštedruštvenog moralnog posrnuća u kojem se navodna moralna supremacija želi zasnovati na bivanju “anti” isključivo najgoroj od najgorih mogućih ideologija u istoriji čovječanstva. Kao da je kompletan sistem vrijednosti izgrađen na stavu hulje koja se raduje isključivo zato jer postoji neko još gori od nje, što je posebno izraženo kod neobrazovanih kolumnističkih charity kanibala sa tobožnje građanske intelektualne scene koji misle da grakčući “fašizam, fašizam” rješavaju sve društvene probleme, od ideoloških i istorijskih do ekonomskih

Najodvratnija podvala koja nam se pri tome nudi jeste da je to misa samo za one koji su nevini, a nevini su zbog toga jer im nije suđeno. Ako je tako, čemu onda misna proslava u kojoj se liturgijski spomen vrši cjelokupnoj organizaciji, dakle HOS-u NDH. I šta znači argument da im nije suđeno? Nije suđeno ni Antu Paveliću, ni Maksu Luburiću, a na kraju krajeva ni Hitleru. Ako je crkvi utoliko stalo do spomena nevinih, zbog čega onda na prvo mjesto ne stavlja žrtve Jasenovca i drugih logora i stratišta u NDH, pa makar samo rimokatolika? Dakle, godišnje komemoracije za ljude za koje smo pouzdano sigurni da su nevini nema, ali ima za neodređeni broj onih koji to navodno jesu. Ne treba biti previše pametan pa zaključiti da su za operativca Vinka i njegove ideološke nalogodavce iz Hrvatskog sabora svi oni, od Ante Pavelića do jasenovačkih koljača ultimativno nevini, a iz čega proizlazi da su žrtve Jasenovca, pogotovo rimokatolici među njima, krivi jer su podrivali monoetničku, fašističku katoličku državu. Ne slučajno, najgnusniji revizionizam ustaških zločina iz pera Romana Ljeljka i Igora Vukića podupire upravo vrh Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj. Na kraju se sva ta demagogija može svesti na: “Kakvi su da su, naši su, a ionako su divni!”

S kakvim (anti)fašizmom imamo posla?

Međutim, naivni i neuki kritičari, pogotovo oni iz tzv. građanskih stranaka, koji su na Puljića udarili agit-propovskim socijalističkim pokličima iz prošlog vijeka i uopštenim pojmom “antifašizam”, najavljujući čak i proteste protiv mise koja se u Sarajevu, a da to nisu ni znali, redovno služi već decenijama, zapravo se hvataju u mrežu koju su sami sebi ispleli. Prevashodno zbog toga što im je nejasna ideologija s kojom se sukobljavaju i ljudi koji tu ideologiju slijede, kao i zbog čega je slijede.

Prema tome, antifašizam je, sam po sebi, vrlo širok pojam. Predstavlja multiideološku borbu protiv fašističke ideologije i fašističkog poretka, u čemu jeste njegova nesumnjiva i neosporiva civilizacijska vrijednost, ali pri tome ne znači da, u svojim različitim manifestacijama, ne može imati i sadržaje, kao što su ideološka ostrašćenost, fanatizam, pa i etničke i religijske animozitete desne i lijeve provenijencije. I upravo u tome leži ključni problem našega (ne)poimanja antifašzma kao tekovine

U rehabilitaciji radikalnog hrvatskog nacionalizma devedesetih jedno od ključnih mjesta ima i Rimokatolička crkva i rehabilitacija, a potom i beatifikacija zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca i njegove religijsko-političke ideologije, a koja se da vrlo precizno iščitati iz najistaknutijih izvoda iz njegovog osobnog dnevnika. Očigledno je da je Stepinac bio opsjednut zavjerom masonerije i Jevreja protiv Rimokatoličke crkve, pa tako u više navrata između 1938. i 1941. bilježi sljedeće misli, koje toliko godina kasnije, u potpunosti provijavaju iz već navedenih riječi predsjednika Sabora Jandrokovića:

“Sinoć je policija plijenila u sjemeništu bogoslovskom brošure koje izdaje UDSK. Zaplijenila je brošuru ‘Tko vlada u Rusiji’ i ‘Židovska masonerija’. Iz ovog se očito vidi da kod nas ima vlast masonerija, odnosno Židovi, jer je masonerija samo njihovo oruđe. Hrvatski narod, a ni Jugoslavija neće imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i iz busije udara na sv. Crkvu katoličku, najjače uporište naroda i domovine i moralnog poretka.”


“Pobijedi li Njemačka, bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska, ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR, onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo, Gospodine, nego k Tebi podići oči?“

“Doznao sam da ni Maček nije imao pojma o državnom udaru (kojim je oboreno namjesništvo i vlada koja je potpisala Trojni pakt sa Italijom i Njemačkom op.a.) nego je saznao za njega preko radija. Iz cijelog ovog čina opet izbija na javu činjenica da su Srbi i Hrvati dva svijeta koja se nikad neće ujediniti, dok je jedan od njih u životu. Duh bizantinizma je nešto tako grozno da je svemogući, a sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi.”

Dakle, za Stepinca je višeetnička i višereligijska Jugoslavija masonski, a time i jevrejski projekat. Budući da je Njemačka u to vrijeme u borbi protiv ovog “zla”, to je očigledno da je propast “malih naroda” (očigledno ne i hrvatskog) u slučaju njene pobjede cijena koja se mora platiti kako svijetom ne bi vladao jevrejski nemoral i korupcija, a pogotovo ne sovjetski đavo, za čiju su vladavinu, ponovo, zaslužni oni “koji vladaju u Rusiji”, a oni koji su, spasavajući nacionalnu čast, srušili sramni pakt –  bizantski pokvarenjaci koji ne trebaju ostati u životu.

ALOJZIJE STEPINAC: “Kod nas ima vlast masonerija, odnosno Židovi, jer je masonerija samo njihovo oruđe. Hrvatski narod, a ni Jugoslavija neće imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i iz busije udara na sv. Crkvu katoličku

A da NDH u kojoj su se sve ove zamisli, manje-više provodile, nije pala s neba, svjedoče i organizacije poput “Hrvatskog junaka” iza kojih je direktno stajala Stepinčeva Katolička akcija, oko čije se zabrane žestoko sukobljavao sa premijerom Milanom Stojadinovićem.

Ako se zaista zastupa građanski koncept društva, onda on ne može ograničen samo na Bosnu i Hercegovinu, već se, uz neospornu afirmaciju antifašističkih tekovina NOB-a, AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, mora vratiti integralnom, odnosno građanskom jugoslovenstvu, a koje nije i ne može biti savez republika u kojima, neumitno, zriju lokalni šovinizmi, već čvrsta nadrepublika koja ne poznaje plemenske granice i partikularizme

Bez obzira na Stepinčevu formalnu osudu fašizma i nacizma, ova organizacija, kao i Hrvatski sokoli, Hrvatski skauti i Križari sebe je definisala kao elitnu organizaciju hrvatske nacionalističke omladine u koju su mogli ući samo mladi Hrvati, “nacionalno zdravi” i “čiste nacionalne prošlosti” i za koje je Hrvatska morala biti nacionalno (arijevski) čista i prema drugima, naročito pravoslavnim Srbima, neprijateljski i borbeno raspoložena, a za šta je, primarno, trebalo uništiti “masonsku i židovsku” Jugoslaviju.

Stepinac, temeljni ideolog separatizma

Budući da je Stepinac proglašen blaženikom rimokatoličke crkve, a upravo na inicijativu hrvatske biskupske konferencije, Vinko Puljić ne radi ništa drugo, do slijeđenja nauke svoga crkveno-političkog autoriteta, iste one kojoj je naučen u crkveno-nacionalnim strukturama, istu onu koju je slijedio kada mu je sarajevska javnost tepala sa “kardinal od Bosne” i kada je, za SDA-ovski sarajevski režim, lobirao podršku Vatikana, sa kojim je politička kanonizacija Stepinca dogovorena samo radi probitka hrvatskog nacionalističkog istorijskog revizionizma.

Da bi se ovoj ideologiji u Sarajevu i širom BiH pružio adekvatan otpor, potrebno je da istinska opozicija ozbiljno prečešlja i preoblikuje vlastite političke pozicije.

Prvo, treba imati na umu da Puljić svojim postupkom ne samo da relativizuje zločine NDH, već pomaže koliko trenutnoj hrvatskoj ideologiji u BiH, toliko i SDA, da relativizovanje fašističke prošlosti i podvalu iste kao racionalne i pragmatične nacionalne alternative u Drugom svjetskom ratu, podijeli na dva tabora, kojima se isplati međusobno se optuživati oko toga ko je veći gad, a u svrhu predizborne kampanje. Tako će hrvatska pozicija biti pozicija žrtve tobožnjeg “drugog totalitarizma”, kojim se, zapravo pravda, dok će SDA formalnom podrškom antifašističkoj borbi, kao i do sada, korak po korak, rehabilitovati svoj samostalni autonomaški pronacistički pokret, kojeg im je dvorski istoričar Marko Atila Hoare, već proglasio “drugim pokretom otpora” uz onaj, realni, komunistički.

U rehabilitaciji radikalnog hrvatskog nacionalizma devedesetih jedno od ključnih mjesta ima i Rimokatolička crkva i rehabilitacija, a potom i beatifikacija zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca i njegove religijsko-političke ideologije, a koja se da vrlo precizno iščitati iz najistaknutijih izvoda iz njegovog osobnog dnevnika

Drugo, da se nikakva politička alternativa u Bosni i Hercegovini i šire ne može graditi na pristanku na bilo kakve saveze sa ovim ideologijama, a pogotovo održavanju mita da su one ikada vodile bilo kakvu građansku politiku, ili namjeravale stvoriti građansku BiH. Upravo suprotno, one su saučestvovale u razaranju Jugoslavije, a samim time i BiH.

NEMUŠTE REAKCIJE: Logično je da će operativac Vinko, odnosno nadbiskup vrhbosanski, kardinal i metropolita Vinko Puljić, iskoristiti priliku i takvom društvenom smetljarniku samodopadnih neapdejtovanih mislilaca uletjeti kvalitetan klizeći start


Treće, devedeste u BiH nisu i ne mogu biti polazište ni za šta. Ako se zaista zastupa građanski koncept društva, onda on ne može ograničen samo na Bosnu i Hercegovinu, već se, uz neospornu afirmaciju antifašističkih tekovina NOB-a, AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, mora vratiti integralnom, odnosno građanskom jugoslovenstvu, a koje nije i ne može biti savez republika u kojima, neumitno, zriju lokalni šovinizmi, već čvrsta nadrepublika koja ne poznaje plemenske granice i partikularizme. Drugim riječima, ne može se jedan princip zagovarati u jednoj republici, a onda negirati u svom totalitetu. Ovdje se ne radi o sukobu fašizma i antifašizma u koji se može utrpati bilo šta, već o sukobu jednog naprednog civilizacijskog modela društva i frankovačkog religijskog fanatizma, varvarstva i mračnjaštva. Poseban civilizacijski poraz, u tom pravcu, predstavlja adekvatna reakcija srpskih političara u BiH, budući da se relativizacija ustaške ideologije ponajviše odnosi na biblijsko stradanje naroda koji predstavljaju.

Kao što sam to već obrazložio u tekstu o Milanovićevoj ideologiji, frankovačka ideologija jeste ideologija rata sa bilo čime jugoslovenski integralnim i ona se ne može suzbijati pristajanjem na njene principe varvarskog etno-teritorijalnog komadanja, bez obzira nastupa li frankovluk u fašističkoj ili antifašističkoj formi. Jer ukoliko se i dio takvih principa usvaja, kardinal Puljić će sasvim legitimno zahtijevati da se njegov ideološki udio dogovora u podršci takvim projektima poštuje.

Preokret, Foto: YouTube, Vikipedija

Share.

Leave A Reply