VUK BAČANOVIĆ: Rezolucija iz NDH smetljarnika

Nema nikakve sumnje da je Hrvatski sabor,u partnerstvu sa Rimokatoličkom crkvom, dislokacijom Blajburške mise u Bosnu i Hercegovinu u početku nije dobio ono što je želio. Više silnica, od sarajevskih građanskih stranaka, preko SPC, Jevrejske zajednice, SDA, njenih partnera, SDS-a, pa sve do zvanične Banjaluke i SNSD-a, stali su u nezapamćeni jedinstveni front protiv političkog mitinga sakralizovanja NDH u Sarajevu, u kojem su ustaše u drugom svjetskom ratu ubile 10.000 ljudi, Jevreja, Srba, Roma i ideološki nepodobnih Hrvata i muslimana. Uprkos svim kritikama, opravdanim, neopravdanim i usiljenim, pokazalo se da je konsenzus oko određenih istorijskih činjenica i vrijednosti ipak moguć.

Istorija u rukama botova

Pa ipak, iluzorno je bilo očekivati da će ovakvo jedinstvo u decenijama podijeljenoj i intelektualno i moralno zapuštenoj zemlji biti lako održivo. Prvu subverziju čine uvrijeđeni hrvatski građanski intelektualci koji su napustili PEN BiH, našavši sadržaj njegovog saopštenja isuviše “totalitarnim”, to jest isuviše nalik “Kozaračkom kolu”, nakon čega slijede ostali potezi. Medijski botovi SDA dobijaju zadatak da jugoslovenske petokrake sa sarajevskih protesta izjednačavaju sa petokrakom sa šapke Ratka Mladića, dok su se kritike iz Republike Srpske svele na prebrojavanje eventualnih ustaških krvnih zrnaca okupljenih sarajevskih demonstranata i učitavanje namjere mimikriranja džihadizma, centralizma i bošnjačkog nacionalizma ispod plave kapice i crvene marame.

Dok su kreatori današnjeg sarajevskog mejnstrima u dugoj hronici gradskih 20-vijekovnih zločina memorijalno etnizovali samo onaj srpski (u vidu desetina spomenika širom grada koji govore isključivo o srpskim, a ne hrvatskim, ili hrvatsko-muslimanskim zločinima iz gradske istorije), dotle je stanovište Republike Srpske izgrađeno na sebičnom i podozrivom principu: “Ko ste vi da budete dobri?”

A onda je usvojena “Rezolucija o poštovanju žrtava fašističkih režima i pokreta”, koju su podržale SDA, SDS i SDP, a koja je, kako to kod nas obično biva, ili sastavljena od strane potpunih diletanata, ili je tu tek radi toga da bi dodatno raspirila svađe i podjele u okvirima sitnog politikanluka bošnjačkog i srpskog stranačkog spektra.

ELIS BEKTAŠ: Izopačena halucinacija o begovatu

U svakom slučaju, ukoliko se radi o rezoluciji koja za cilj ima osuditi zločine hrvatske fašističke okupacije BiH u Drugom svjetskom ratu, onda u samom naslovu ne mogu stajati neidentifikovane žrtve neodređenih režima i pokreta, već konkretne žrtve konkretnog fašističkog režima i pokreta. Dakle Srbi, Jevreji, Romi i oni koji su bili na najvećoj kušnji poštenja i ljudskosti: antifašisti Hrvati i muslimani, oni koji su mogli bez posljedica za svoj život i imetak pristati uz fašistički režim, ali to nisu učinili.

Tek ukoliko bi naslov bio ispravan, onda bismo u daljnjem tekstu mogli govoriti o “antifašističkoj tradiciji građana Bosne i Hercegovine”, bez potrebe da ih nabrajamo na osnovu etničke i konfesionalne pripadnosti. Isto tako, Nezavisna Država Hrvatska, nažalost, nije bila “takozvana”, već vrlo realan nacistički satelit, koji je, po dozvoli svojih saveznika, a ne po osnovu narodnog izjašnjavanja, okupirao Bosnu i Hercegovinu i dio Srbije (Istočni Srem) i u njoj, u ime frankovačke ideologije, poveo vrzino kolo bratokoljačkog rata, čije vrlo direktne posljedice osjećamo i danas, a ponajviše smo ga osjećali tokom rata 1992-1995. Tek sa takvim jasnim civilizacijskim konsenzusom se i Svetoj stolici i Republici Hrvatskoj može objasniti da su “za Bosnu i Hercegovinu neprihvatljive organizacije bilo kakvih događaja vezanih za Blajburg na teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujući pokroviteljstvo takvih događaja od strane Sabora Republike Hrvatske i najave istih od strane predsjednika Sabora”.

VUK BAČANOVIĆ: PENfidna igra

Ali, kako očekivati takav konsenzus u društvu post-istine, u kojoj pabirčenje poluistina radi emotivne manipulacije sluđenom sirotinjom predstavlja najpodesniji način proizvodnje ideoloških šećerlema i na poziciji i na opoziciji?

Bijeda politikanstva

Jer kako doći do temeljnog konsenzusa u atmosferi najgnusnijeg politikanstva u kojoj srpski član Predsjedništva BiH, koji inače nikada ne propušta naglasiti da je iz partizanske porodice, grmi protiv blajburške mise, a onda citira najsmješnije fotošop falsifikate ljotićevske i ravnogorske desnice: “Iz 1944. godine imate jedno Titovo naređenje koji je tražio da se, kada se uđe u Srbiju, pobiju svi domaćini i da se pokuša obračunati sa velikosrpskom idejom, što govori o tome da su Srbi bili u kontinuitetu izloženi raznim stradanjima.” Čime se, zapravo, podilazi istorijskom revizionizmu, prema kojem razni četnički komandanti, zapravo nisu bili samo pioni njemačkog i italijanskog imperijalizma, a ponekad i samog hrvatskog okupatora NDH, već su, zapravo samo “čuvali narod”. Dok je zapravo jasno da su, ne bijući sposobni za razmišljanje van svog okruga, nesvjesno učestvovali u taktici “kuhanja žabe”, u kojoj privremeni mir znači rizik da na kraju, kada imperijalizam kojem “privremeni mir” koristi odnese pobjedu, svejedno, budeš uništen ili porobljen.

Medijski botovi SDA dobijaju zadatak da jugoslovenske petokrake sa sarajevskih protesta izjednačavaju sa petokrakom sa šapke Ratka Mladića, dok su se kritike iz Republike Srpske svele na prebrojavanje eventualnih ustaških krvnih zrnaca okupljenih sarajevskih demonstranata i učitavanje namjere mimikriranja džihadizma, centralizma i bošnjačkog nacionalizma ispod plave kapice i crvene marame

Jer jedno je razumjeti srpski otpor i taktička promišljanja 1941., kada su se protiv uglavnom nenaoružanog naroda udružili i Nijemci i Italijani i ustaše i Mađari i Bugari i Albanci, a drugo pored Narodnooslobodilačke vojske, kao primjere izdvajati politike koje su kalkulisale sa neprijateljem koji nastupa sa pozicija sa kojima je, dugoročno, svaki kompromis nemoguć. Sve to, istovremeno ne implicira dogmatski odnos prema NOB-u, Titovoj ličnosti, poslijeratnom sistemu u Jugoslaviji ili samoupravnom socijalizmu, već odnos društva koje barem pretenduje da bude ozbiljno i dostojanstveno pred neporecivim činjenicama.

Opet, kako doći do civilizacijskog  konsenzusa u  atmosferi u kojoj predsjednik najbrojnije i najzastupljenije bošnjačke stranke, potaknut blajburškim skandalom, otrči na inače potpuno zapušteni spomenik žrtvama fašizma na sarajevskim Vracama i pohvali se najbližom partizanskom rodbinom. A da bi u isto vrijeme putem stranačkog glasila Stav, sponzorisao blajburški hrvatski revizionizam, što je prirodan potez, s obzirom da mistifikatorsko-nacističku ideologiju Mustafe Busuladžića godinama utemeljuje kao bošnjački mejnstrim narativ. Da bi isto tako, kroz usta, twitter i Facebook naloge svojih savjetničkih pripuza i minderpuza, reklamirao revizionističku knjigu Marka Atile Hoarea “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu”, koja donosi tezu o “dva bosanska pokreta otpora” (zvuči poznato zar ne?), od kojih je jedan komunistički, a drugi autonomistički. S tim da je “autonomistički” onaj koji je Hitleru 1942. Memoranudom poručio da „Niko, ni jedna etnička grupa, ni jedno pleme, a isto tako ni jedan narod u čitavoj Evropi nije sa više privrženosti osjetio i razumio vaš gigantski pokret za uspostavljanje novog reda u Evropi, kao mi Bosanci-muslimani Bosne.“

Prirodno je da su takve kolektivne emotivne pukotine i kognitivne disonance najpogodniji habitat za razvoj raznih, naizgled, simpatičnih priča i pričica, koje postojeći bolesni organizam dodatno razaraju kako tvrdim ideološkim ratom, a tako i pogrešnim ljekarijama. To su najprije direktni zagovornici i štovaoci Blajburga, jer njihove pozicije su u odnosu na NOB i tekovine antifašizma vrlo jasne i nedvosmislene. Za njih su to zločinački pokreti ravni nacizmu, pri čemu vojnici i državni aparat NDH nisu nacisti, već žrtve nesretnih okolnosti, koje su samo željele i čekale liberalnu demokraciju, ali je, eto, nisu dočekale kao što su je dočekali njihovi potomci

I ne samo to. Hoare, čije promišljanje o bosanskoj istoriji drugog svjetskog rata nailazi na sveopšte oduševljenje u krugovima bliskim SDA (naročito kod onih koji se knjigu, po svemu sudeći, nisu ni potrudili pročitati, a ako su pročitali razumjeti), zapravo, sugeriše da masovniji odaziv muslimanskog stanovništva u partizane nije posljedica razočarenja u nacizam i njegovu zločinačku ideologiju, već činjenice da su Nijemci, vremenom, naročito nakon 1944., postali previše bliski Draži Mihailoviću, odnosno srpskim kolaboracionistima generalno. Naravno da poluinteligencija kojom obliluje SDA nije svjesna opasnosti podmetanja ovakve teze vlastitom narodu, ali to je permanentno stanje tog pokreta, pa mu se ne treba previše ni iščuđavati.

Ko ste vi da budete dobri?

No, zarad uvoda u generalnu dijagnozu bošnjačkog i srpskog morbidnog ideološkog ludizma, valja primijetiti da su među najgrlatijim prozivačima Bošnjaka radi autonomističkog, odnosno Handžar SS naslijeđa, upravo oni srpski krugovi kojima je ravnogorska kolaboracija sa nacistima nešto sasvim prirodno i legitimno u cilju biološkog opstanka, ali i taktičkog obračunavanja sa “dva totalitarizma”, komunizmom i nacizmom, među čijim slugama su bile i sarajevske muslimanske elite. Dok će bošnjačka apologija vlastitoj kolaboraciji, za koju ideološku podlogu nalazi u djelima Zlatka Hasanbegovića i Marka Atile Hoarea, biti strah za goli opstanak, strah od ravnogorske odmazde za ustaške zločine koje muslimani nisu inicirali, ali i, naravno, težnja da se, navodno, naoruža vlastita jedinica za borbu protiv komunizma.

Opet, kako doći do civilizacijskog  konsenzusa u  atmosferi u kojoj predsjednik najbrojnije i najzastupljenije bošnjačke stranke, potaknut blajburškim skandalom, otrči na inače potpuno zapušteni spomenik žrtvama fašizma na sarajevskim Vracama i pohvali se najbližom partizanskom rodbinom. A da bi u isto vrijeme putem stranačkog glasila Stav, sponzorisao blajburški hrvatski revizionizam, što je prirodan potez, s obzirom da mistifikatorsko-nacističku ideologiju Mustafe Busuladžića godinama utemeljuje kao bošnjački mejnstrim narativ

Koliko je i jedna i druga argumentacija istovremeno i apsurdna i žalosno tačna, svjedoči nepobitna činjenica da 13. Handžar SS divizija i ravnogorski odredi tokom svog postojanja nisu imali ni jednog jedinog međusobnog okršaja i da su 1944. zajednički napadali na srpska partizanska sela u Istočnoj Bosni, te kasnije sinhronizovano djelovali protiv NOVJ. Saradnja je bila toliko srdačna da su pripadnici divizije 4.juna 1944. bili pozvani da, na čelu sa zapovjednikom Dezideriusom Hampelom, prisustvuju proslavi Duhova (Trojičindana) u Manastiru Tavna (inače manastirske slave).

 Ovaj potpuni ideološki rasap postaje naročito komičan kada se dva mejnstrima ogrezla u istorijski revizionizam stanu međusobno ocrnjivati ko je više odstupio od tekovina NOB-a, koje i dalje imaju preveliku težinu da bi mogle biti u potpunosti odbačene. Pa će se tako iz Sarajeva podmuklo siktati banalizaranja o krvoločnim četnicima, koji su preko noći presvukli uniforme i postali partizani, dok će na strelicama iz Republike Srpske redovno biti obmotana poruka da potomci ustaša, domobrana i handžarlija nemaju pravo zauzimati stavove o NOB-u, s obzirom na činjenicu da su predominantnu većinu u partizanskim jedinicama činili Srbi.

Odnos se okončava u međusobno emotivno-ucjenjivačkom grču u kojem Srbi nikada ne mogu biti dobri antifašisti, jer ne žele da se svakodnevno bičuju zbog četverogodišnjeg bombardovanja Sarajeva od strane VRS, dok Bošnjaci, a pogotovo Sarajlije to ne mogu, zbog grijeha svojih predaka iz vremena NDH, koji, iz zluradih perspektiva s one strane entitetske linije, nikada nisu dovoljno okajali. Dok su kreatori današnjeg sarajevskog mejnstrima u dugoj hronici gradskih 20-vijekovnih zločina memorijalno etnizovali samo onaj srpski (u vidu desetina spomenika širom grada koji govore isključivo o srpskim, a ne hrvatskim, ili hrvatsko-muslimanskim zločinima iz gradske istorije), dotle je stanovište Republike Srpske izgrađeno na sebičnom i podozrivom principu: “Ko ste vi da budete dobri?”

Panika pod habitom

Prirodno je da su takve kolektivne emotivne pukotine i kognitivne disonance najpogodniji habitat za razvoj raznih, naizgled, simpatičnih priča i pričica, koje postojeći bolesni organizam dodatno razaraju kako tvrdim ideološkim ratom, a tako i pogrešnim ljekarijama. To su najprije direktni zagovornici i štovaoci Blajburga, jer njihove pozicije su u odnosu na NOB i tekovine antifašizma vrlo jasne i nedvosmislene. Za njih su to zločinački pokreti ravni nacizmu, pri čemu vojnici i državni aparat NDH nisu nacisti, već žrtve nesretnih okolnosti, koje su samo željele i čekale liberalnu demokraciju, ali je, eto, nisu dočekale kao što su je dočekali njihovi potomci. I taj će se stav potpunog poniženja bilo kakvog afirmisanja Jugoslovenstva i NOB-a, braniti po svaku cijenu, pa čak i licemjernom brigom za imovinsko stanje naroda, kako to u Katoličkom tjedniku pokušava izvesti Fra Luka Marković, koji demonstracije “protiv mise za hrvatske žrtve komunističkih zlodjela” objašnjava time da je “netko… očito želio usmjeriti pažnju s vlastitih problema, okrivljujući onu drugu etničku grupu za svu političku i ekonomsku bijedu koja trenutno vlada u BiH”.

Jer kako doći do temeljnog konsenzusa u atmosferi najgnusnijeg politikanstva u kojoj srpski član Predsjedništva BiH, koji inače nikada ne propušta naglasiti da je iz partizanske porodice, grmi protiv blajburške mise, a onda citira najsmješnije fotošop falsifikate ljotićevske i ravnogorske desnice: “Iz 1944. godine imate jedno Titovo naređenje koji je tražio da se, kada se uđe u Srbiju, pobiju svi domaćini i da se pokuša obračunati sa velikosrpskom idejom, što govori o tome da su Srbi bili u kontinuitetu izloženi raznim stradanjima.”

No, Markoviću bismo još mogli i oprostiti standardno pokvarenu zamjenu teza da ljudi koji nisu siromašni ni u kom slučaju ne bi demonstrirali protiv sakralne rehabilitacije hrvatske fašističke okupacije BiH, jer Markoviću je takva zamjena teza ne samo posao, već i religijsko-politička misija. Ono što je njega strah jeste bošnjačka dilema “između Tita i Alije”, jer to nije dilema između Tita i Alije, nego između jugoslovenstva i prohrvatske politike etničke separacije i disolucije Jugoslavije.

Upravo zbog toga Marković licemjerno brine o SDA, to jest da bi joj se “manifestacija jugoslavenstva i komunizma” mogle razbiti o glavu, jer tu ne govori o glavi SDA, već glavi vlastite frankovačke ideologije, kojoj je itekako jasno da sve relevantne ankete ukazuju da se postotak jugonostalgije među stanovništvom Srbije, Crne Gore i BiH, kreće između 70 i 86 procenata ispitanika. Identično predvodniku hrvatskog napuštanja PEN CENTRA BiH, Željku Ivankoviću, Marković dobija napade panika od “titoista”, koji “mogu igrati Kozaračko kolo”, jer “onaj tko misli da su oni važni za rješenje problema u BiH, grdno se vara”.

SARAJEVO: Sarajlije šetale za antifašiste, kardinal držao misu za Blajburg (VIDEO)

Da je to tolika varka, teško da bi se fra Marković uopšte potrudio da o tome piše, a pogotovo da ispisuje poluprijeteća zloguka proročanstva da to “može dovesti do kaosa i sukoba sa dalekosežnim posljedicama”. Ko je uopšte fra Marković da ovako prijeti i u čije ime?  I u čije ime SDA-u pred očima maše šargarepom “umjerenog islama na određenom prostoru BiH, koji bi bio puno prihvatljiviji od onoga koji bi se mogao izroditi u neugodnoga protivnika”?

Ovaj potpuni ideološki rasap postaje naročito komičan kada se dva mejnstrima ogrezla u istorijski revizionizam stanu međusobno ocrnjivati ko je više odstupio od tekovina NOB-a, koje i dalje imaju preveliku težinu da bi mogle biti u potpunosti odbačene

U čije on to ime Bošnjacima nudi “islam” čija se umjerenost mjeri isključivom mjerom rimokatoličkog klerikalnog frankovluka i spremnošću da se takav “islam” žrtvuje za njegove i “europske”  fašističko-revizionističke, a ne vlastite interese? Zbog čega ih straši “tinjanjem” na Kosovu, u Crnoj Gori, Makedoniji i “velikosrpskim ludilom”, dakle svime onime što je bilo ad-acta dok je postojala Jugoslavija, ako izuzmemo hrvatski nacionalizam sponzorisan od strane rimokatoličke crkve, a koji je jugoslovensku federaciju razarao na isti način na koji danas razara Federaciju BiH? Zbog toga što ih, u skladu sa svojom ideologijom, duboko mrzi i prezire, te poručuje da mogu biti tolerisani i živjeti u kakvom takvom miru, samo ukoliko su protiv onoga što mrzi još više, a to je svaka pomisao o obnovi jugoslovenskog jedinstva.

Fratarske brigade

Vrlo je žalosno da to nije jasno ni Fra Dragi Bojiću, koji nas u vrlo poučnom, nedogmatskom i informativnom tekstu o “novom, pročišćenom i humano angažiranom antifašizmu” podsjeća da će “bez kritičkog suočavanja s antifašističkom prošlošću, prije svega onom nakon završetka Drugog svjetskog rata, suvremeni antifašizam… postati relikvija kojoj će se sve manje ljudi klanjati”, a da nam baš ne sugeriše šta bi to kritičko suočavanje uopšte trebalo predstavljati. Kome bi se to sjeni jugoslovenskih partizana trebale pokloniti zbog toga što svjetski ratovi, a pogotovo ratovi sa nacizmom, nisu lijepi set pravila, koji oni, uglavnom gorštaci, seljaci i težaci nisu ispoštovali da budu po ukusu savremenih gospodskih teoretičara “dva totalitarizma”, odnosno “evropskog građanskog rata”, odnosno tendencije da nacizam izgleda manje užasan, nego što je to ustvari bio?

Odnos se okončava u međusobno emotivno-ucjenjivačkom grču u kojem Srbi nikada ne mogu biti dobri antifašisti, jer ne žele da se svakodnevno bičuju zbog četverogodišnjeg bombardovanja Sarajeva od strane VRS, dok Bošnjaci, a pogotovo Sarajlije to ne mogu, zbog grijeha svojih predaka iz vremena NDH, koji, iz zluradih perspektiva s one strane entitetske linije, nikada nisu dovoljno okajali

Lijepo je što nas Bojić, kao i fra Ivan Šarčević obavještavaju da je antifašizam nastao u “kršćanskoj i katoličkoj Italiji kao otpor tadašnjem fašističkom Mussolinijevom režimu”, kao i da je franjevcima iz vrha njihovog reda bilo zapovjeđeno da ne smiju participirati u ustaškom pokretu, kao i o tome da je komunistička partija, a prema tome i KPJ, među posljednjima prihvatila antifašizam. Ali fašizam nisu uništile ni brigade katoličkih intelektualaca ni neutralnih fratara, već raznoliki varvari koji su plesali Kozaračko kolo, a koje je vodila jugoslovenska ideja, odnosno autohtono antifašističko stanovište naroda Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, ma kako se neko zgražavao nad njim. A ono se, očigledno ne može zamijeniti vještačkim intelektualističkim konceptima, jer dominantne populacije u BiH i šire, ma koliko bile zavađene i ma koliko im stvari bile zamagljene, još uvijek gaje nesumnjivu ljubav prema njemu. Ma šta Hrvatski sabor mislio o tome.

Preokret, Foto: Preokret