ELIS BEKTAŠ: Zašto je mladomuslimansko ideološko gnijezdo bolećivo na ustaše?

Bilo bi prilično teško dati eksplicitan odgovor na pitanje ko su tačno ideolozi nekritičke rehabilitacije muslimana u službi Pavelićevog režima, te revitalizacije vrijednosnog sistema te epohe, no barem znamo ko su promotori te ideje, raspoređeni u medije, akademske i vjerske institucije, pa i u političke strukture. Istini za volju, ovi potonji su nekako i najmanje glasni u obavljanju tog posla i lukavo puštaju egzaltirane zanesenjake u prve redove. Veoma je pogrešno, i opasno, taj trend dovoditi u vezu sa čitavim narodom, no treba već sada reći i to da će narod biti taj koji će plaćati cijenu bezumne avanture ukoliko reakcionarni elementi do kraja otvore tu Pandorinu kutiju i puste iz nje kužni zadah koji bi bio poguban i po društva sa znatno modernijom i razvijenijom sviješću.

Mladomuslimansko ideološko gnijezdo

Tvrdnje kojima se umanjuje značaj sve snažnijih aktivnosti na umivanju poslušnika NDH, i njihovo proglašavanje za efemernu rabotu koja je tu samo da skrene pažnju sa stvarnih političkih problema, više odražavaju želju onih koji ih iznose, nego što nose tačnosti u sebi. Riječ je, nažalost, o strateškoj akciji koja je započela još sa prvim višestranačkim izborima prije tridestak godina, kada su glasači, još uvijek ošamućeni od višedecenijskog teturanja u politički monohromatskom lavirintu, vlast predali u ruke reakcionarne žgadije sposobne da u urušavanju socijalizma nanjuši priliku koja se ne propušta.

Među tom reakcionarnom žgadijom našlo se i mladomuslimansko ideološko jezgro, koje od tada pa sve do danas ne odustaje od namjere da na teritoriji koja ga zaista interesuje, a koju ja u nedostatku preciznijeg izraza nazivam Ujedinjenim Sarajevskim Begovatima, uspostavi neofeudalni ideal društva na čijem se čelu nalaze karikaturalni begovski potomci, što znači društva u sukobu sa svakim modernitetom, društva u kom se ubiranje rente vrednuje više od rada i od stvaranja vrijednosti. Da takva, nazadna i reakcionarna svijest nužno mora zagaditi čitavo društvo boleštinama poput nepotizma i korupcije, te prezira prema znanju i mišljenju, nepotrebno je naglašavati. Dovoljno je pogledati dosadašnje posljedice djelovanja te svijesti.

Kruti ideološki svjetonazor socijalističke epohe nesumnjivo je u mnogo slučajeva nalagao suviše pojednostavljen uvid na neuralgična pitanja skorije prošlosti, a neka je pitanja ostavljao u potpunom mraku, pa bi studiozno i kritičko bavljenje tim pitanjima moglo biti samo od koristi društvu.

No u namjerama onih koji danas nastoje da Busuladžića, Đozu, Muradbegovića… ponude društvu kao neupitnu i superiornu vrijednost, teško da se može prepoznati spremnost na studiozan i kritički, dosljedan pristup, već je tu riječ o najeklatantnijem revizionizmu. Za dokazima tog ideološki motivisanog i jednostranog revizionizma ne treba ići daleko u potragu, jer su oni sadržani već u samoj metodologiji kojom se gradi današnja apologetika poslušnika Pavelićevog režima, te selektivan pristup prošlosti koja očekuje dodatno osvjetljavanje.

A šta je sa onima koji se nisu izjašnjavali kao Hrvati?

Prije svega, indikativno je da neobegovatski propagantisti i ideolozi za predmet svog revizionizma biraju isključivo one ličnosti koje su bile lojalne NDH i koje su prihvatile inkluziju u hrvatsku naciju, pri tom potpuno ignorišući muslimane koje je traumatična i dramatična povijest odvela drugim putevima i čiji usud takođe zahtijeva dodatna tumačenja, bez obzira da li je riječ o onima koji su očuvali svoju lojalnost za monarhiju ili onima koji su stali uz komunističku ideju.

Da takva selektivnost ima dublji značaj i da se iza nje kriju ozbiljne ideološke i političke nakane, pokazuje činjenica da je tokom posljednjih par decenija bošnjački jezički prostor intenzivno kroatiziran, a taj se proces i dalje nastavlja.

Meni lično ne pada napamet davati ocjene tog procesa i tvrditi da je on dobar ili loš, već ću se zadovoljiti time da konstatujem njegovo odvijanje, prepuštajući lingvistima, ali i drugim stručnjacima, da se njime dublje pozabave i pokušaju naći tumačenje potrebno da se shvate razlozi zbog kojih je, recimo, jedan Abdulah Sidran ne tako davno grmio sprotivu „ustašizacije“ jezika na FTV, da bi danas i sam bio naklonjeniji zapadnim dijalektalnim varijantama, zbog kojih je jezik Bakira Izetbegovića sve više nalik na jezik likova iz serije Bitange i princeze i zbog kojih tekstovi Fikreta Muslimovića izgledaju kao da ih je pisao krilnik HOS-a a ne pančevački bezbjednjak, odnosno general Armije RBiH.

Ideološka nakaradnost

Pored tendencioznog izbora ličnosti koje zavrijeđuju ne samo rehabilitaciju nego i status paradigme i ideološkog svjetionika, rječiti su i metodološki postupci koji se uglavnom svode na – odsustvo konzistencije. Pa se tako zahtijeva nekakvo razumijevanje šireg konteksta, ali se odmah potom ispostavi da je to ustvari zahtjev da se širi kontekst – ignoriše. Kao dobar primjer za ovu nakaradnost u metodi, koja ukazuje i na etičku nakaradnost, mogu poslužiti tekstovi iz magazina Stav, čiji značaj, treba i to reći, ne proističe iz njegove skromne čitanosti, već iz činjenice da je to jedini politički magazin koji artikuliše i reprezentuje tu mindersku, neobegovatsku ideologiju, te se tako ima smatrati i njenim legitimnim i autentičnim glasom u javnosti.

Urednik Stava Filip Mursel Begović potpisuje tekst Muradbegović i Kulenović su gospoština naspram bošnjačkih kmetova Simana, u kojem koristi odnos između Ahmeda Muradbegovića i Skendera Kulenovića za obračun sa svojim današnjim neistomišljenicima. Ostaviću karikaturalnog Begovića da se bakće sa utvarama i avetima komunizma koje ga proganjaju i ovdje ću samo ukazati na tendenciozno predstavljanje dvojice pisaca, koje nagovještava stvarna ideološka i politička očekivanja revizionista.

Skender Kulenović započeo je 1945. godine kao nadobudni partizan u Sarajevu s mjesta pozorišnog intendanta uspostavljati neki novi komunistički moral. Ušavši u Narodno pozorište, ondje je zatekao književnika Ahmeda Muradbegovića na mjestu intendanta, te se proderao: “Zar tebe, ustašo, nisu uhapsili!?” Nakon toga je pozvao službu i Muradbegović je završio na robiji.

Kabadahija i bezazleni ustaša

Ovaj pasus iz Begovićevog članka dovoljan je da čovjek koji zna čitati i koji zna ponešto o povijesti pred njim osjeti grobnu jezu udruženu s gađenjem. Mindersko piskaralo se, međutim, obraća prevashodno onima koji površno čitaju, a povijest poznaju samo kao rigidni kućni narativ, pa opravdano računa s tim da im neće biti teško Kulenovića predstaviti kao mladog kabadahiju koji se najednom pojavljuje da bi uništio prirodni red i tradiciju i da bi zaveo nekakvu strahovladu, birajući za svoju metu bezazlenog Muradbegovića.

Stvarnost je, na Begovićevu i na žalost njegovih patrona, supstancijalno drugačija. Kulenović u Sarajevo dolazi kao partizan, dakle kao pripadnik vojske koja je vodila rat protiv monstruozne ideologije koja je bila voljna masovnim pokoljima rješavati pitanje etničke čistoće. Što je još važnije, Kulenović u Sarajevo ulazi kao Musliman, dakle kao borac za emancipaciju i ravnopravnost jednog od ovdašnjih naroda, ali ujedno i kao borac protiv zločina nad drugim narodima.

Muradbegović se, istina, ne bori oružjem, niti za tim ima potrebe. On je lojalni Hrvat muslimanske vjeroispovijesti, koji ne vidi ništa sporno u službovanju režimu pod kojim nestaju njegovi sugrađani i koji je stavljao van zakona čitave narode.

Hrvatska muslimanska svijest

Svaki zahtjev za razumijevanjem šireg konteksta koji prenebregne naprijed iznijetu dihotomiju lažan je i licemjeran, a ujedno i opasan, jer vodi na brojne stranputice, među kojima je najpogubnija ona koja završava u tezi da su Muslimani, odnosno Bošnjaci, poraženi u Drugom svjetskom ratu. Sličan prezir prema širem kontekstu, pod krinkom njegovog zahtijevanja, sadržan je u drugom Begovićevom tekstu Dok se srpska elita zaklinjala Hitleru, bošnjačka je osuđivala progone Jevreja, u kom autor nadmeno dijeli moralizatorske lekcije, pri tom ignorišući činjenicu da te rezolucije ne piše bošnjačka, već hrvatska muslimanska svijest, te da su one prilično kompromizerske i oportune, jer ne dižu glas protiv suštinskog problema – protiv stavljanja Jevreja, Srba i Roma van zakona.

Uostalom, ni notornom Busuladžiću ne smeta to što su iz sarajevske čaršije nestali Jevreji, već mu smeta to što je u čaršiji ostao – njihov duh.

Povijest je uvijek kompleksna i slojevita, a ovdje je dodatno opterećena bremenom mnogih mitomanija i traumatičnih događaja koje svaki balkanski narod nosi u kolektivnom sjećanju. Simplifikatorski pristup komunističke epohe nije se pokazao kao najsrećnije rješenje i ostavio je mnogo neodgovorenih pitanja, koja su se pretvarala u gnojna žarišta.

Putem pravaškog hrvatstva

To, međutim, ne znači da rješenje leži u simplifikaciji sa obrnutim ideološkim predznakom i u restituciji reakcionarne svijesti kao ne samo prihvatljive, nego i poželjne.

Ovaj tekst nema pretenziju da nudi bilo kakve zaključke, pa čak ni da usmjerava čitaoca ka njima. Jedina mu je namjera da ukaže na opasnost od egzaltirane adoracije baštinika jedne nakazne ideologije i od pokušaja da se, pod egidom stradanja muslimanskog stanovništva u četničkim pokoljima, instalira neobegovatska ideologija sa svojim ekskluzivizmom.

Što je jedan u osnovi shizofren pokušaj, jer šta osim shizofrenosti može ponuditi nastojanje da se današnje bošnjaštvo brani i artikuliše kroz svjetonazor onih koji su ga vodili putem pravaškog hrvatstva, a da se istovremeno servira neskriveni odijum i prezir prema ljudima poput Kulenovića, bez kojih bi bošnjačka nacija možda i danas čekala na svoje priznanje.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: YouTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top