DAVOR DŽALTO: Priključivanje NATOu je dobro – zato što mi tako kažemo

U svom nedavnom odgovoru na moj članak „Demokratija i ljudska prava su ugroženi u Skandinaviji?“, dr Lyal S. Sunga je kritikovao neka od mojih zapažanja i zaključaka, ponavljajući uobičajeno gledište da Švedska i Finska treba da se pridruže NATO savezu.

Ja sam kritikovao ideju da bi Švedska i Finska trebalo da uđu u NATO, kao i argument da to treba da se uradi zbog pretnji sa kojima se ove zemlje suočavaju, budući da nije ponuđen nijedan verodostojan dokaz da se bezbednosna situacija ovih zemalja dramatično pogošala tokom proteklih meseci. Postojanje planova za invaziju na Švedsku ili postojanje drugih vrsta aktivnosti koje bi predstavljale značajnu bezbednosnu pretnju za zemlju bi predstavljalo takav dokaz. Dr. Sunga odbacuje moju kritiku ukazujući da je „Ruska Federacija izvršila invaziju na sopstvenog suseda Ukrajinu, suverenu i nezavisnu zemlju, što dolazi u sklopu stalne degradacije u strukturi evropske bezbednosti, koju je izazvala sama Rusija“. „Ako Rusija može da izvrši invaziju na Ukrajinu – koja je poput Finske i Švedske partnerska zemlja NATO-a– koja zemlja bi mogla biti sledeća na listi?“ pita retorički dr Sunga.

Prvi problem sa ovom izjavom je što je čista spekulacija „šta ako…” ponuđena kao dokaz. Rečeno nam je da je razumno očekivati da će Rusija nastaviti sa napadima na druge zemlje koje nisu u NATO-u, pošto je već napala Ukrajinu, te stoga one zemlje koje su još neutralne treba, preventivno, da požure da pristupe vojnom savezu koji je neprijateljski prema Rusiji. Osim u slučaju da postoji nešto ontički drugačije u vezi sa Rusijom, trebalo bi da možemo da primenimo logiku koju dr Sunga predlaže u principu, a ne samo u ovom konkretnom slučaju. Kada, na primer, SAD, zajedno sa svojim saveznicima, napadnu međunarodno priznatu zemlju (npr. Irak), po logici koju je predložio dr Sunga, treba da se zapitamo „ko je sledeći?“, a neutralne zemlje treba da pohrle u vojni savez koji je neprijateljski raspoložen prema invazoru.

Da li to znači da su sve zemlje Bliskog Istoka, koje nisu bile u NATO-u, trebalo da požure da se priključe Organizaciji dogovora o kolektivnoj bezbednosti koju predvodi Rusija, nakon invazije na Irak? Kada je NATO alijansa predvođena SAD napala Jugoslaviju 1999, po istoj logici, sve evropske zemlje koje su u tom trenutku bile van NATO-a trebalo je da se zapitaju „ko je sledeći na listi?“ i da pohrle u ODKB kako bi zaštitile svoju bezbednost? Da li je ovo razumna pozicija?

Dr Sunga je u pravu kada kaže da je „Rusija pokretala provokativne vazdušne i pomorske upade na teritoriju Švedske“, ali su provokativne akcije i upadi moćnih država, nažalost, dobro poznata pojava, što ih naravno ne opravdava. Treba zapamtiti, na primer, da su, prema dostupnim izveštajima, SAD vršile nadzor nad mobilnim telefonima visoko pozicioniranih političara, uključujući i nemačku kancelarku. Kada se to dešava saveznicima, možemo samo zamisliti kakav se postupa sa vladama koje se ne doživljavaju kao prijateljske ili poslušne. Da ne pominjem druge vrste kršenja suvereniteta, zajedno sa eklatantnim primerima kršenjima ljudskih prava (kao što je organizovanje ilegalnih zatočeničkih logora koje sam pomenuo u prvobitnom članku). Ako se te provokacije i upadi, koji dolaze iz SAD, Rusije ili bilo koje druge moćne države, uzmu kao dovoljan osnov da se opravda pridruživanje vojnom savezu koji je neprijateljski raspoložen prema državi koja vrši upade i provokacije – onda je krajnje vreme za mnoge evropske zemlje, uključujući tu i Nemačku, da se što pre prijave za članstvo u ODKB ili zatraže vojno partnerstvo sa Kinom, na primer. Da li je ovo razumna pozicija?

Dr Sunga je potpuno u pravu da „invazija i brutalizacija Ukrajine nije samo ukrajinsko, pa čak ni isključivo evropsko pitanje, već predstavlja ozbiljno kršenje međunarodnog prava od značaja za ceo svet“. Ništa manje važne, za Evropu i svet, nisu ni brojne druge invazije i razaranja vršena od strane članica NATO-a ili alijanse u celini, na koja sam se osvrnuo u svom članku, ali koje je dr Sunga izabrao da ignoriše. On je takođe u pravu da „bezbednost zemlje… nije, poput nekog mehura, odvojena i različita od bezbednosti njenih suseda“. Ipak, i dalje smo ostavljeni bez ikakvog argumenta koji bi pokazao kako bi ovo napuštanje neutralnog statusa povećalo finsku ili švedsku bezbednost? U stvari, prateći logiku argumentacije, moglo bi se tvrditi da bi finska, švedska ili, u krajnjoj liniji, ukrajinska bezbednost bile značajno ojačane ako bi se pridružile ODKB-u predvođenom Rusijom. Ako je bezbednost jedina briga, i ako se to pitanje odvoji od drugih važnih političkih pitanja (kao što je pitanje u kakvom društvu želimo da živimo, da li su demokratija i ljudska prava bitni, itd.) mogao bi se zastupati argument da je najbolja opcija za sve zemlje koje percipiraju da im je bezbednost ugrožena od strane Rusije, da se pridruže ODKB i time neutrališu tu bezbedonosnu pretnju. Nisam siguran da bi dr Sunga, ili većina ljudi u ovim zemljama, ovo smatrali razumnim stavom, i to sa dobrim razlogom (odmah bi postali potencijalna meta NATO-a).

Upravo zbog toga je promovisanje neutralnosti umesto pridruživanja ovom ili onom agresivnom vojnom savezu, po mom mišljenju, mnogo bolja ideja i put ka održivijoj bezbednosti u Evropi i svetu.

Uzdržaću se od komentarisanja delova u kojima dr Sunga polemiše sa Putinom, jer oni ni na koji način nisu povezani sa mojim tekstom, niti imaju bilo kakvu relevantnost za glavnu temu o kojoj se govori u mom originalnom članku i u odgovoru dr Sunge . Umesto toga, komentarisaću njegovu primedbu da NATO ima „kontroverzne rezultate u bombardovanju Kosova“, „problematičnu misiju pomoći bezbednosti u Avganistanu“ i Libiji, što sve predstavlja „pravno i moralno sumnjive radnje“. Ovo je neobično velikodušna kvalifikacija agresivnih vojnih intervencija velikog obima, koje su dovele do veoma ozbiljnih zverstava. Takođe je čudan komentar dr Sunge da „ništa od ovoga ne može opravdati predsednika Putina i njegovu vladu“ – komentar čija svrha ostaje nejasna, pošto niko u ovoj diskusiji nije tvrdio ništa slično.

Dr Sunga odbacuje moju zabrinutost zbog brzine kojom švedska i finska vlada žure da se pridruže NATO-u kao „prenaduvanu“, pošto ove zemlje „tesno sarađuju sa NATO-om kroz zajedničke vežbe i doprinose mirovnim misijama i razmeni informacija, još od kada su se pridružile NATO programu Partnerstvo za mir 1994.“ Tačno. Kao i druge zemlje. Rusija je takođe sarađivala sa NATO-om, od čega je najznačajnija saradnja bila u okviru programa „Partnerstvo za mir“. Kako postojanje ove saradnje potvrđuje da odluka o ulasku u NATO nije doneta ishitreno, bez odgovarajuće demokratske procedure i legitimiteta? Opet smo ostali bez odgovora. Zašto (u Švedskoj i Finskoj) nije vođena odgovarajuća javna rasprava o ovom pitanju kao osnova za referendum ili bar za novi parlament kako bi stranke mogle jasno da iznesu svoje stavove o ovom pitanju pre nego što im se da legitimitet da o tome odlučuju? Zašto su demokratske procedure postale tolika pretnja mnogim zapadnim vladama, a ne samo Putinovom režimu? Da li je to zbog mogućnosti da referendum ne uspe? Tako je bilo u (Severnoj) Makedoniji, kada je, uprkos nepostojanju jasne većine za ulazak u NATO, vlast odlučila drugačije.

Crnogorska vlada, verovatno iz straha da bi većina rekla „ne“, nije se ni usudila da sprovede referendum, ali je zemlja ipak ušla u NATO. Toliko o ideji da zemlje treba da „slobodno odlučuju“ o tome da će da se pridruže vojnom savezu ili ne. Čini se da su građani često percipirani kao prepreka demokratskom procesu – onako kako mnoge elite shvataju demokratski proces.

E sad, ja ne sumnjam da bi, ako bi se u sadašnjoj atmosferi organizovao referendum, većina građana Švedske ili Finske glasala za ulazak u NATO. To je ono što ankete sugerišu – ankete koje je dr Sunga citirao, ali ih je, čini se, pogrešno shvatio kao instrument demokratskog odlučivanja. Međutim, ne znamo kakav bi bio rezultat ovakvog referenduma da je postojala slobodna i otvorena javna rasprava, u kojoj bi podjednako mogli biti zastupljeni argumenti i za i protiv, u atmosferi koju zahteva demokratska procedura, i bez intenzivne medijske propagande koja nesrazmerno promoviše jedan stav.

Dr Sunga svoj odgovor završava još jednom ex cathedra izjavom, za koju nema nikakve potpore: „Pristupanje Švedske i Finske NATO-u neće narušiti ljudska prava, demokratiju ili vladavinu zakona u tim zemljama. Naprotiv, ojačaće suverenu nezavisnost i učvrstiti ljudska prava, demokratiju i vladavinu prava u Švedskoj i Finskoj.“ Zašto? Zato što mi tako kažemo.

Čini se da postoji potreba, primetna među mnogim intelektualcima, da se konstruiše crno-bela slika stvarnosti, tako da kada imamo zločine koje je izvršila Putinova vlast, onda mora da postoji neki (zamišljeni) raj pravde i demokratije utelovljen u vojnom savezu koji je neprijateljski nastrojen prema Rusiji. Ovo bi objasnilo motivaciju koja stoji iza umanjivanja razmera i užasa agresivnih vojnih kampanja koje vode mnoge zapadne vlade i NATO kao takav. Ne vidim da je ovo korisna strategija u promovisanju pravde, slobode ili demokratije. Još manje razumevanje. Sve što nam preostaje su lažne alternative i ponavljanje standardnih pro-NATO litanija.

*Zahvalan sam The Press Project što je objavio ovaj odgovor, koji je australijski ABC cenzurisao – iako su se i moj originalni članak i odgovor dr Sunge na njega pojavili na web stranici ABC-a. Foto: Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top