MUHAREM BAZDULJ: Driton, Ajdemi Popuši

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Sedam dana poslije izbora u Crnoj Gori se već može reći da je ponašanje (doskorašnje) opozicije i njenih lidera u postizbornim danima skoro pa impresivnije od samog čina izbornog trijumfa.

Ti ljudi, evo, dosad nisu napravili ni jedan pogrešan korak, a nije da nije bilo izazova i nije da nije bilo sistematskih provokacija na koje bi neki drugi drage volje nasjeli.

Prava strana istorije

Ovo posebno važi za čelnika koalicije „Crno na bijelo“ Dritana Abazovića, koji je izložen neviđenom medijskom pritisku, valjda i nezabilježenom na našim prostorima u posljednjih dvadesetak godina. Nije teško zamisliti da pored ovog javnog, svima vidljivog, pritiska, postoji i onaj privatni, koga je svjestan samo Abazović i njegovi bližnji, ali sudeći po njegovim reakcijama, sve će im biti uzalud.

Od analize te gomile tekstualnog materijala u kojem se Abazović poziva da pruži ruku DPS-u jer će time, tobože, da spasi evropski put Crne Gore, vesternizaciju zemlje, „ljudska prava sva“, „pravu stranu istoriju“ i tako dalje, i tome slično, mogao bi se odbraniti solidan doktorat na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, alma mater Dritana Abazovića, čiji profesori se ovih dana takođe uključuju u bizarnu prozivku svog bivšeg studenta pokušavajući mu iz druge države i drugog konteksta pojasniti kako oni bolje od njega znaju šta je za njegovu zemlju i njegove zemljake bolje.

Ipak, iz jednog dijela prvenstveno srpske javnosti, ovih se dana na naoko vrlo sitnom detalju iščitava jako interesantan fenomen. Javna scena u Srbiji, mnogo više nego u susjednim zemljama, obilježena je fenomenom takozvanih „uticajnih tviteraša“, labave skupine osoba sa jakom potrebom da im se glas čuje i da zauzmu pozu „boraca za društvenu pravdu“.

Faraon Amfilohije i Đukanović Mojsije

Najveći dio njih o unutrašnjoj politici u Crnoj Gori ne zna ništa izuzev najordinarnijih simplifikacija prema kojima je Milo Đukanović “Mojsije“ (doslovno tako ga je opisao jedan ugledni novinar, publicista i diplomata), dok je opozicija gomila polupismenih seljaka i nacionalista koju predvodi “faraon“ Amfilohije, zli “ratni huškač“ i “prolivač krokodilskih suza na Đinđićevom grobu“.

Do negdje ponoći između pretposljednjeg i posljednjeg avgustovskog dana ove godine, oni nisu razlikovali Aleksu Bečića od Alekse Šantića kao ni Dritana Abazovića od Abasa Arslanagića.

Kad su, međutim, čuli da tridesetpetogodišnji etnički Albanac sa „srpskim frontom“ ruši njihovog „obožavanog Mila“, upali su u amok. Pa su se pridružili onim već pominjanim patetičnim pozivima Abazoviću da se „vrati na pravu stranu istorije“ koji se šire internetskim prostorima brže od radioaktivnosti, a sastavljaju ih Đukanovićevi abonenti od Sarajeva do Podgorice i od Zagreba do Prištine.

U tim njihovim tviteraškim pozivima ukazao se, međutim, jedan interesantan simptom. Tako Slaviša Lekić, donedavni predsjednik Nezavisnog društva novinara Srbije i prekaljeni online gerilac, Dritana Abazovića u neobično popularnom tvitu naziva – Driton! Nije lapsus, rade to i mnogi među njegovim „saborcima“. Meni je, međutim, još draže kako u nekoliko svojih tvitova, da bi i najtupljim skepticima bilo jasno da nije riječ o bilo kakvoj greški u tipkanju, Vesna Pešić, „političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja”, Abazovića zove – Abrazović.

Driton i Denis, mitska bića srpskohrvatskog kosmopolitizma

Driton Abrazović, to mitsko biće iz imaginarijuma srpskog tobože kosmopolitskog opozicionog serkla, podsjetio me na skoro zaboravljeni slučaj od prije blizu dvadeset godina. Kad je Danis Tanović za film „Ničija zemlja“ dobio Oskara, u hrvatskim medijima to je propraćeno uz mješavinu glamurozne estrade i političke zavisti. Pa je većina hrvatskih medija, čak i onih najozbiljnijih, Danisa Tanovića po pravilu zvala – Denis. Kao, neobično im je ime, pa se omaklo.

U jednom neobično preciznom tekstu od prije sedamnaest-osamnaest godina, Ozren Kebo je ubjedljivo sugerisao da tu nema nikakve greške ni slučajnosti, nego da je to simptom osjećanja više vrijednosti i potrebe da se uspjeh susjeda koga smatraš parijom obezvrijedi, tako što ćeš pokazati da tom njihovom umjetniku ni ime ne možeš da upamtiš. Možda se i ne bih sjećao teksta da nije imao brutalan punchline na kraju.

Kaže Kebo, kao, komšije ne mora to tako, mi smo se baš iskreno radovali uspjesima Janje Kostelić i Gordana Ivaniševića. Pa jel, brate, ako je vama čudno ime Danis, i nama su Janja i Gordan normalniji od Janice i Gorana?!

Navodni lapsus koji je stvorio „Dritona Abrazovića“ potiče iz iste podsvijesti koja je kreirala ideju da je duhovito stvoriti imaginarni lik „tipično“ albanske zvučnosti koji bi se zvao „Ajdemi Popuši“. To su oni navodni antinacionalisti koji bi se riješili Kosova zato da u Narodnoj skupštini Republike Srbije ne bi bilo dvadeset ili dvadeset pet posto Albanaca, odnosno da Albanci ne dođu do Niša ili Kraljeva. 

Srbin??? Užas!!!

Nacionalistički mentalni sklop koji tako uokviruje Albance, naravno da će i druge narode uokvirivati u obrasce svoje ograničenosti. Pa su za njih Srbi urođeno islamofobi, te će, eto, samo ako im se pruži prilika protjerati sve muslimansko iz Pljevalja, Berana i odakle god im se pruži prilika.

Kad lideri opozicije lično dođu da pruže podršku pljevaljskom muslimanskom stanovništvu (da za dušebrižnike potcrtam da insistiram na religijskoj oznaci zato jer je na posljednjem popisu stanovništva u Pljevljima bilo u procentima skoro isto ljudi koji su se etnički izjasnili kao Bošnjaci i kao Muslimani), nakon zaista odvratnih napada i provokacija, koje su slučaj za organe gonjenja i sudstvo i zaslužuju visoke kazne, to se tumači kao cinizam, kao da Srbi ili čak nesrpski koalicioni partneri srpskih političkih partija ne mogu biti iskreni. 

Na prvi pogled, ima neke logike da od Crne Gore, kao najmanje zemlje nastale raspadom Jugoslavije, krene promjena političke paradigme. Naravno, takve matematičko-političke analogije nemaju nužno smisla. Ali, kako negdje reče Borhes, ako i nije istinito, dabogda bilo proročansko.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

Leave A Reply