Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu odredilo je jednomjesečni pritvor Almiru Čehajiću Batku zbog sumnje da je preko humanitarne organizacije Otvorena mreža, koja se bavi prikupljanjem donacija za liječenje, obavljao nedozvoljene finansijske transakcije i pranje novca, a u sklopu istražnog postupka priveden je i Čehajićev saradnik Davor Gaj, koji se sumnjiči za zloupotrebu položaja. Istog časa pokrenule su se gomile ogrezlih u estradni humanitarizam, plitkom i počesto odvratnom patetikom iskazujući svoju podršku popularnom voditelju, te zahtijevajući njegovo puštanje kako bi se branio sa slobode.
“Šećer mu skočio…”
Među tim reakcijama možda je najodvratnija ona koja dolazi iz usta Čehajićevog advokata Mehmedbašića: „Nije on za pritvora. Pogodilo ga je… Plače stalno, narušeno mu je zdravlje. Vi znate kakve osobe se nalaze u pritvoru i sada zamislite kako je Batku sada s njima tamo. On je tip koji voli šalu i komunikaciju, a rešetke će njega ubiti. Šećer mu je skočio ponovo i ljekari se trude da to stabiliziraju. Teško mu pada sve ovo, odjednom se o njemu promijenila percepija, od gradske raje, glumca i humaniste do navodnog kriminalca.“
U najmanju je ruku neukusno da jedan popularni advokat na ovaj način olajava svoje stare klijente, tvrdeći da će njegovom najnovijem klijentu biti neugodno u njihovom društvu.
Pored toga, Mehmedbašićeva mini-tirada o Čehajići koji „nije za pritvora“ pokazuje da ovaj advokat ne razumijeva baš najbolje funkcije pravosudnog sistema, kao ni ljudsku prirodu, no ostavićemo po strani dublju analizu njegove izjave i zadovoljiti se time da ga označimo kao eksponenta tog čaršijskog duha koji ne odustaje od kvalifikativa „gradska raja“ kao dokaza za nevinost, valjanost, uzvišenost…
Estradni humanitarizam
Estradni humanitarizam nije specifikum samo Bosne i Hercegovine odnosno samo Sarajeva. To je socijalno-kriminalni polip koji se raširio po bezbrojnim trulim društvima i u njima skoro do savršenstva doveo svoju mračnu metodu, koja počiva na činjenici da je jednom broju ljudi odista pružena pomoć i omogućeno im je liječenje putem prikupljenih donacija. Ta šačica koja je primila pomoć za liječenje, skupa sa masama mediokriteta obuzetih potrebom za preispoljnom humanošću, sasvim zgodno služe kao odbrambena palisada humanitarnim malverzacijama.
Istraga će pokazati koliki je tačno obim i u čemu su sve sadržane malverzacije zbog kojih je popularni voditelj završio u istražnom pritvoru, odnosno tek ostaje da se precizno utvrdi ko je sve oštećen, no već sada se pouzdano može utvrditi ko je izvukao najveću korist u humanitarnom rašomonu Čehajićeve Otvorene mreže. To ni u kom slučaju nisu osumnjičeni, već je kapitalnu korist izvukla – vlast. Nesposobna, korumpirana, antidruštvena pa i antiljudska vlast, kojoj njeni odani saveznici poput Čehajića pružaju svojevrstan alibi i otupljuju oštricu koju bi javnost morala potegnuti na nju.
Pružati pomoć onima kojima je pomoć potrebna uglavnom je hvalevrijedno djelo. No u društvu u kom je zdravstveni sistem talac u rukama spodoba poput Sebije Izetbegović, Nenada Stevandića, braće Gavrankapetanović ili onog hudnika iz Mostara kojem je virus „ušo sazada“, estradni humanitarizam društvu pravi neuporedivo veću štetu nego korist, tako što djelomično amortizuje štetočinsko djelovanje nesposobnih, a počesto i kriminalnih oligarhija i skreće pažnju sa suštine problema zdravstvene zaštite.
Tu suštinu savršeno je artikulisao onaj stanovnik susjedne Srbije koji je na društvenim mrežama prvi predložio da se nacionalni stadion u Beogradu pravi putem SMS poruka, a djeca da se liječe sredstvima iz budžeta. To je glas autentične građanske svijesti, nažalost, bolno manjinski. Razni Čehajići, ne samo u ovdašnjem društvu, čine sve što je u njihovoj moći da takav glas ne postane i većinski, na taj način pomažući oligarhijama da sprovode svoj bezumni pir i da se neometano iživljavaju nad društvenim dobrom koje im je, zahvaljujući dominaciji zatucanih mediokriteta, povjereno na upravu.
Morbidni posao zajebavanja sirotinje
Almiru Čehajiću Batku i njegovim kompanjonima ne treba presuđivati prije suda, ali zato prema njemu ne treba gajiti ni bilo kakvu samilost, jer je tu riječ samo o jednom od mnogobrojnih manipulatora koji učestvuju u morbidnom poslu zajebavanja sirotinje, nesposobne da shvati da nije pravo pitanje koliko je onih kojima je Čehajićeva Otvorena mreža pomogla, već koliko je onih kojima zdravstveni sistem u rukama lešinara nije pomogao.
Tranzicija iz državnog socijalizma u tržišni kapitalizam mukotrpan je i neizvjestan posao i niko nije očekivao da će on biti obavljen bez problema i trzavica. Ali čime su, dođavola, ovdašnja društva, izuzev vlastitom zatucanošću, zaslužila da bukvalno svaki aspekt te tranzicije bude spoj kriminala i karikaturalnosti?
Morbidni posao zajebavanja sirotinje, nažalost, nije ograničen samo na zdravstveni sistem, već se protegao i na bezbjednosni aparat.
Kada je prije šesnaest godina osnovana Obavještajno-bezbjednosna agencija, to je nesumnjivo bio golem korak naprijed ka sigurnijem društvu, koje je u toj agenciji dobilo prilično solidan mehanizam ranog otkrivanja bezbjednosnih prijetnji, a ujedno i sponu sa svijetom, jer je preko te agencije Bosna i Hercegovina ravnopravno uključena u međunarodnu mrežu razmjene informacija i međusobne podrške u oblasti bezbjednosti.
Etničko-partijski teror
Javnost, iz razumljivih razloga, ne može imati uvid u svaki aspekt rada Obavještajno-bezbjednosne agencije, ali i dostupne informacije su dovoljne da posluže kao potvrda da je ta agencija opravdala svoje postojanje. Nažalost, nakaradna politička arhitektura Bosne i Hercegovine omogućila je da i ta agencija postane žrtva etničko-partijskog terora, tako što nije uspostavljen mehanizam koji bi barem umanjio, ako je već nemoguće potpuno neutralisati neposredni partijski uticaj na upravljanje institucijom od vitalnog značaja za državu i društvo.
Zato se već godinama između Izetbegovića, Dodika i Čovića vodi pravi mali rat koji ima samo jedan cilj – postaviti na čelo Obavještajno-bezbjednosne agencije što lojalniji partijski kadar koji će u što je većoj mjeri moguće iskoristiti kapacitete agencije za stranačke ili čak za lične interese partijskih lidera.
Izetbegović je svojevremeno ulučio priliku i na čelo agencije postavio notornog Osmana Mehmedagića, koji bi, ne samo zbog nemogućnosti da dokaže stepen svog obrazovanja, u svakoj pristojnoj zemlji bio proglašen za skandaloznu rupu u bezbjednosnom sistemu.
Od trenutka Mehmedagićevog postavljenja na čelo agencije, dvojac Dodik-Čović pokušava da izdejstvuje njegovu smjenu, ali ne na sve raspoložive načine. Premda na raspolaganju imaju odgovarajuće parlamentarne mehanizme za uklanjanje Mehmedagića sa čela agencije, oni za tim rješenjem ne posežu, jer bi ono moglo imati dalekosežne posljedice, koje bi rezultirale u uspostavljanju novog mehanizma za upravljanje bezbjednosnim agencijama, što bi i Dodiku i Čoviću onemogućilo da sutra na čelo te agencije postave nekog svog Osmana Mehmedagića. Kako drugačije to nazvati nego – zajebavanjem sirotinje.
Spala knjiga na 2 slova
S druge strane, Izetbegović nastoji da svaki atak na Mehmedagića predstavi kao atak na Bošnjake u cjelini pa i na samu državu Bosnu i Hercegovinu, baš kao da taj atak prvi nije sproveo onaj ko je na čelo ključne bezbjednosne agencije postavio čovjeka bez odgovarajućih kvalifikacija, odnosno čovjeka čija je jedina kvalifikacija bespogovorna odanost klanu Izetbegović. Ako preživljavanje čitave bezbjednosne arhitekture Bosne i Hercegovine zavisi isključivo od Osmana Mehmedagića, kao što to Izetbegović implicira u svojim javnim istupima, onda se samo od sebe nameće pitanje u šta je Izetbegović sprdio silne godine učešća u vlasti i zašto je dopustio da knjiga državne bezbjednosti spadne na dva slova – O i M. Naravno, Izetbegović neće odgovoriti na to pitanje, jer bi jedini odgovor na njega mogao biti – učestvovao sam u zajebavanju sirotinje, kao i moji kompanjoni.
Do kakve bezočnosti seže ta sprega prezira prema zakonu i karikaturalnosti u svijetu etnopartijskog terora, pokazuje i posljednja optužnica protiv Osmana Mehmedagića, koji se tereti da je neovlašteno angažovao ljudske i tehničke resurse, te nezakonito naredio preduzimanje taktičko-tehničkih radnji s ciljem saznavanja identiteta osobe koja je na poštanski šalter predala anonimnu prijavu protiv njega lično. Svi oni koji vjeruju da Osman Mehmedagić predano štiti državu, ustvari nemaju ni najblažu predstavu šta je to država, odnosno šta bi trebala biti.
Na ovom mjestu dovoljno je reći šta država ne bi smjela biti – društveni prostor u kojem šef jedne bezbjednosne agencije na svoju ruku i nezakonito preduzima operativne mjere, jer nakon takvog postupka ne postoji više nijedna garancija da ta samovolja sutra neće okrenuti svoju oštricu prema bilo kome u društvu.
Neuralgična zemlja
Bosna i Hercegovina zemlja je sa brojnim unutrašnjim problemima i pri tom se nalazi na neuralgičnom mjestu, pa se stoga kroz nju prelamaju bezbjednosni izazovi znatno šireg, počesto i globalnog okvira. Bosna i Hercegovina ujedno je i relativno siromašna zemlja, pa su njeni resursi za suprotstavljanje takvim izazovima prilično skromni. Jedini način da im se sa uspjehom suprotstavi i da amortizuje materijalne nedostatke, jeste vrhunski profesionalizam u radu bezbjednosnih agencija i njihova apsolutna posvećenost zakonu, toj jedinoj garanciji da se društvo neće pretvoriti u poprište sukoba paušalnih i opskurnih partijskih i ličnih volja.
Korištenje ljudskih i tehničkih resursa Obavještajno-bezbjednosne agencije u obračunu između Izetbegovićevog i Čamparinog klana ni pod kojim se uslovima ne može proglasiti vrhunskim profesionalizmom, već isključivo nastavkom posla u kojem je Mehmedagićev patron Izetbegović pokazao toliku umješnost i istrajnost – posla zajebavanja sirotinje.
A ako se stvari nastave odvijati kao do sada i ako društvo ubuduće na izborima bude insistiralo na imperativu svoje zatucanosti, samo je pitanje vremena kada će se pojaviti neki Batko da organizuje prikupljanje SMS donacija za žrtve organizovanog kriminala ili terorizma, jer će država, sa likovima poput Osmana Mehmedagića, biti sve manje sposobna da zaštiti građane od takvih pojava i da pomogne žrtvama, baš kao što je već odavno, otkako je zdravstvo prepustila u ruke Sebije Izetbegović, Stevandića, braće Gavrankapetanović…, nesposobna da pruži pomoć onima čije zdravstveno stanje to iziskuje.
Jedino u čemu država sa ovakvim vlastima nikada neće omanuti niti izgubiti svoju sposobnost jeste – zajebavanje sirotinje. Pa, uzdravlje sirotinjo!
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: Preokret