“Identiteti bosanskih Srba, Hrvata, Bošnjaka i Jevreja su nastajali međusobnom interakcijom i prožimanjem. Isprepleteni su, i ne bi bili to što jesu bez međusobnog utjecaja”, rekao je nedavno predsjednik SDA Bakir Izetbegović i dodao da je “unitarna, ili jednostavna država, kakva je BiH bila do prihvatanja dejtonskog ustroja, i koja funkcioniše na bazi građanskog principa, prirodni okvir i sistem koji štiti i omogućava opstanak i razvoj multietnične zajednice kakva je bila, i kakvu težimo obnoviti.”
Ne mitski Bogić
Ko bi mogao da se ne složi sa Izetbegovićem da je sve to upravo tako i da nam nije bolje što nije tako i da je svaki okvir koji brani upravo takav okvir očuvanja iskustva ljudskosti okvir kojem se mora težiti? Ko bi mogao reći “ne” ovakvoj ponudi, takvim interakcijama i takvim prožimanjima? Koji to odgovoran i moralan čovjek ne bi poželio političku funkciju u takvom sistemu? Ko istinski sposoban ne bi poželio da mu doprinese, da se u njegovoj odbrani žrtvuje? To bi morao biti neki vrlo pakostan i zlonamjeran čovjek, štoviše zlurad i opak. Ko je taj koji ne bi prihvatio ovakvu prekrasnu Izetbegovićevu ponudu i učestvovao u civilizacijskom projektu obnove onoga što su srušili svi oni koji se nisu slagali sa politikom stranke koju vodi?
Čovjek koji je to odbio je Bogić Bogićević. Ne mitski Bogić iz postjugoslovenske mitologije, jer, uprkos popularnom vjerovanju, njegovo čuveno “Ne” iz devedesetih je više pomoglo nego odmoglo, kako Slobodanu Miloševiću, tako i drugim grobarima Jugoslavije. Ne taj samozatajni čovjek o čijoj sveukupnoj karijeri, zapravo, jako malo znamo.
Nego prosti čovjek Bogićević sa mrvicom najelementarnijeg dostojanstva. Bogićevićevi razlozi? Na prvom koraku se, kako kaže, susreo sa političkim spletkama, smicalicama i manipulacijama. Oni koji su ga predlagali istovremeno su mu odmagali. Namakli su mu omču, a onda su bacali kocku ko će mu izmaći stolicu. Dakle, desilo se ono što se po pravilu dešava u nacionalnom parku SDA od njegovog osnivanja na prvim višestranačkim izborima.
Iza fasade slatkorječivosti o građanskoj republici, vrijednostima ZAVNOBiH-a, prožimanjima, interakcijama i specifičnostima, vazda izbije ona mračna i zloguka rečenica Bakirovog oca, koju je svojevremeno prepričao Emir Kusturica, a u čiju se implementaciju uvjerio svako ko je ikada imao posla sa SDA: “Vidjećemo, mi ćemo probati sve mirne varijante. Ako budemo morali da se borimo, borićemo se. Znaš, ja bih najrađe da se sa Srbima dogovorimo. Složio bih se da preseljavamo naše iz regija u kojima smo manjina, a Srbi većina, u naša većinska područja. Isto bi vrijedilo za Srbe. Da naši žive sa našima, a njihovi sa njihovima i mirna Bosna.”
Postjugoslovenski karakazan
Neko će se zapitati, čemu onda sva ta igra? Čemu sva ta prekrasna retorika kada tvoji ideolozi, tvoji operativci, tvoji propagandisti, tvoji mediji, tvoji klerici sistematski od školskih klupa do državnih institucija rade sve suprotno. Čemu ta sadistička potreba da ljude koji su shvatili da se, zapravo, očajnički batrgaju u mrežama tvojih laži, spletkarenja i smicalica, prisiljavaš da govore ili čak sebe ubjeđuju da im je zapravo divno i da to u čemu su se našli nije igrokaz korisnih idiota, već interakcija, prožimanje, međusobni utjecaj. Zbog toga što u postjugoslovenskom karakazanu svi imaju svoje uloge. SDA-u je zapalo da svaku interakciju, prožimanje i međusobni utjecaj obesmisle na najperfidniji način – iznutra. Jer ideali ne nestaju kada se na njih otvoreno napada. Naprotiv, tada jačaju i razvijaju se. Suprotno tome, najranjiviji su na bolna razočarenja. Jugoslovenstvo je bilo najjače kada je na njega otvoreno udarala svaka guba.
Počelo se rastakati u onom trenu kada su i oni njemu najposvećeniji shvatili da su se na rukovodećim pozicijama našli beskrvni činovnički mediokriteti koji ne vjeruju ni u šta osim u integritet sopstvene sinekure, slični ili isti kao oni koji danas čine mediokritetsku i bezidejnu opoziciju postojećem poretku. Jednako je sa interakcijama, prožimanjima i međusobnim utjecajima. Nikakvo čudo da je popis iz 2013. pokazao da je Republika Srpska multietničkija od svih kantona sa bošnjačkom većinom (približno 16 posto njenog stanovništva čine uglavnom Bošnjaci i nešto malo Hrvata), te apsurdnost da je većina od mizernih 4 posto federalnih Srba skoncentrisano uglavnom u većinski hrvatskim kantonima, dakle tamo gdje su daleko izloženiji neoustaštvu nego što bi to bili u Sarajevu, Tuzli ili Zenici.
Dakako da ovi rezultati nisu plod silne želje vlasti u Republici Srpskoj i hrvatskim kantonima ka što većem etničkom pluralizmu, već činjenica da ljudi koji su na ovim prostorima ili, uz velike napore i trpljenje, ostali ili se na njih, vratili nemaju prevelika društvena očekivanja koja bi bila iznevjerena. Njima se nije obećalo mnogo, pa je i ono najosnovnije što se istrguje donekle zadovoljavajuće.
S druge strane, urbana populacija, kojoj SDA i njeni građanski proksiji, očigledno vrlo smišljeno, najprije nude interakcije, prožimanja i susretanja, da bi ih već sutradan vukli po blatu mahalsko-malograđanskog šovinizma, sve više uzmiču pred bolnim razočarenjima i za sobom ostavljaju fizičku i duhovnu pustoš. Iskusni Bogić Bogićević nije želio da bude kralj takve pustoši. One pustoši u kojoj razni sitni bašibozuk, koji vlastitom narodu nije bio u stanju obezbijediti za preživljavanje potrebne vakcine, bljuje najogavniji otrov na vakcinaciju omogućenu u Srbiji. Jer ne može podnijeti čak ni Vučićev privid da kod Srba može biti i nečega dobrog mimo prostačkih poluintelektualaca tipa Bursać, Nikolaidis, Marković, Biserko, koji se dodvoravaju proizvođačima iluzija od kojih žive. Pustoši u koju ga nazad zazivaju Nerzuk Ćurak, Dino Mustafić, Slavo Kukić i drugi sistemski tasteri, ali on odbija, jer zbog čega i koga bi vrijedilo nositi teret idiotske slike o sebi kao čarobnjaku koji će, samim tim što je na simboličkoj funkciji bez realnih ovlasti, ispraviti sve krive Drine?
Obraz za siću
Pustoš u kojoj će i sam postati dio razočarenja koje već više od četvrt vijeka obilato konzumiramo. Pustoš u kojoj bi isti oni koji su ga predložili i podržali za gradonačelnika već sutra krenuli da se pogromaški obračunaju sa ljudima poput direktora Opšte biblioteke u Zenici Harisa Abdagića jer se usudio napisati bezazleni Facebook status: “Eto, izigrali smo se države. Hajmo se sad lijepo pripojiti Srbiji, tu je i Makedonija i eto po Jugoslavije. Ljepota. Nisam nimalo ironičan.” Bogićeviću ne pada na pamet da u okvirima takvih lažljivih i uskih predstava, mora šutati i treptati na neopisive gadosti da ga neko ne bi podsjetio da je Srbin, kao što su redovno, na najodvratniji način, podsjećani i svi oni koji su za takvu i puno manju poziciju u SDA svijetu “interakcije” i “prožimanja” prodali obraz za siću. Pa nas uvjeravaju da se, hodočasteći grob kreatora cjelokupnog morbidnog cirkusa, gradi građanska država.
I šta sad? Zaključiti da su svi oni što zadovoljno trljaju ruke zbog ovih perfidnosti, od ustaša, preko ljotićevaca i ravnogoraca, u pravu i da je sve jugoslovensko, a time i bosanskohercegovačko iluzija protiv koje se treba boriti svim sredstvima, kako je svojevremeno, iz emigracije poručivao jasenovački mesar Maks Luburić, a ovih dana nam želi razjasniti jedan od njegovih ideoloških nasljednika Tvrtko Milović? I generalno cijeli taj soj ljudi što, eto, razobličuju lažni građanizam, dok im je srce veliko kao sistem logora na Savi što je upravo takav.
Pa ne, nego baš suprotno. Jer, unatoč tome što Bogičević nije ono što se o njemu vjeruje, sama činjenica da mnogi ljudi vjeruju u tu dobru stvar i za nju su spremni izaći na ulice, svjedoči da SDA i politički slabići još uvijek nisu uspjeli posijati dovoljno bolnih razočarenja, no to još uvijek ne znači da su stvari postavljene na čvrste temelje. Reći danas, u bilo kojem kontekstu da se negdje, u ime Bogića Bogićevića, brani građanska BiH je isto kao reći da se brani Jugoslavija, iako jedna postoji samo formalno-pravno, a druga nikako, a i jedna i druga su, priznajmo sebi tu gorku istinu, realne samo u ljudskim srcima i lijepim sjećanjima i nigdje drugo.
Da to ne bi bilo tako, BiH je potrebno ponovo osnovati, ponovo utemeljiti na potpuno novim/starim/osvježenim osnovama koje će raskrstiti sa svime onime što je na krivo nasađeno devedesetih (u mnogome još i ranije, ali to je već priča za zaseban tekst i knjigu) i provlači se do danas, jer ona, zaista, može imati stabilne temelje, koji nisu ni šovinizam etničara, zadojenih raznim oblicima otrovnog evropejluka, a ni jeftine i patetične predstave tobožnjih ljevičara koji su prihvatili da budu njihove projekcije, pa kada im ne uspijeva realizovati ono što je unaprijed osuđeno na propast, kukaju, leleču i nariču kao da je nastupio smak svijeta, koji je, ustvari, već odavno okončan, a da to nisu ni primijetili. Moguće je to, ma šta zlobnici i površnjaci o tome neprestano mljeli. To je, prevashodno, pakleno težak zadatak nove generacije intelektualaca, mislilaca, ljudi koji žele bistro politički promišljati. Jer ne toči se novo vino u stare mjehove koji propuštaju na sve strane! Odluka Bogića Bogićevića da ne bude gradonačelnik Sarajeva je prelomna i istorijska upravo zbog toga jer nas tome poučava. Ne zaista znači ne! Uzmaka nema.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret Foto: Youtube, printscreen