VUK BAČANOVIĆ: Reci ne genocidu

Ljudi, uglavnom, slabo čitaju, a i kad čitaju slabo razumijevaju pročitano. Agituju ono što su, kao servirano, čuli od drugih, ma koliko to nešto odgovaralo, djelomično odgovaralo ili ne odgovaralo činjenicama. Tako je to sa poimanjem velikih i malih stvari, ljudi i događaja i, sljedstveno ovoj golemoj ljudskoj mani koja se sistemski potiče i sa velikim zločinom u Srebrenici koji je Haški sud, pravomoćnim presudama, okvalifikovao kao akt genocida. Dva javna mnijenja, ono u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, su podijeljena oko prihvatanja ove presude, odnosno njenog odbacivanja. Kada je u pitanju međunarodno presuđeni genocid u Srebrenici, Federacija kaže DA, dogodio se genocid, dok Republika Srpska kaže NE, dogodio se veliki zločin. Da biste bili dio mejnstrima u Federaciji ili Republici Srpskoj, morate se decidno opredijeliti za jedan od ova dva odgovora. Genocid! Da li ste za “da” ili “ne”, baš kao da se radi o prijeratnoj “anketi za Šahbaza” iz prijeratnih Nadrealista, a ne o najužasnijoj sudbini hiljada nevinih ljudi.

Mozak koji prestaje da broji

Neki će, naravno, reći da potvrda i negacija nikako ne mogu biti isto, jer potvrditi presudu međunarodnog suda jeste civilizacijski iskorak, a odbaciti je koračanje prema civilizacijskom mraku u kojem će se i dalje proslavljati masovne ubice sa čijih noževa još curi svježa krv. Teško je i na prvom mjestu nemoralno protiviti se takvoj argumentaciji, kada je jasno da oni koji govore “Ne” to ne čine zbog slobode pukog intelektualnog promišljanja o tome kako genocid definiše međunarodno pravo i da li se sistematski planirani masakri u Srebrenici zaista mogu smatrati aktom genocida ili ne, na način na koji to, daleko od svakog dubljeg poznavanja i razmatranja konteksta balkanskog karakazana, čine Noam Čomski, Efraim Zurof ili Jehuda Bauer, već upravo da bi vinovnike ovih bestijalnih zločina proglasili, u najmanju ruku, slučajnim prolaznicima koji su upravo tih dana bili zauzeti porodičnim poslovima, a potom ih afirmisali u nacionalne heroje otadžbinskog rata čijim se primjerom trebaju voditi generacije.

Ma koliko se ne slagao sa nacionalističkim promišljanjem osobe kao što je Nikola Tanasić, riječi koje je napisao u svom tekstu za Novu srpsku političku misao, mogli bi, u mnogome značiti vlastima Republike Srpske, kada bi oni to željeli da im znači

Očajnički proboj, nemilosrdna artiljerijska vatra… beznađe, samoubistva u strahu od Srba koji samo što nisu stigli, zatim zarobljavanje, trpanje u autobuse, sabiranje po logorima i streljanja, streljanja, streljanja… Normalan čovek to ne može da razume, a kamoli opravda. Da se na filmu prikaže sve tačno kakvo je bilo, i kako ga ovaj izveštaj (Međunarodne komisije koju je sastavila Vlada RS op.a.) opisuje, to bi bilo apsolutno mučno za gledanje… normalan ljudski mozak ne može da napravi kvalitativnu razliku između višednevnog sistematskog ubijanja 7 hiljada, i 2-3 hiljade nenaoružanih ljudi. To je isti proces, ista logistika, ista vrsta zločina, isti broj saučesnika. Pet-šest streljanih, i mozak već prestaje da broji.

Mozak već prestaje da broji. Nema boljeg načina da osoba sa trunom empatije i koja nije ozlobljeni psihopata stavi tačku na svoje razmišljanje o Srebrenici 1995., ma kakvo političko stanovište imala. A kako postupa Vlada RS čiji je stav da je u Srebrenici izvršen “samo” veliki zločin? Ona organizuje potpisivanje peticije kojom građani trebaju iskazati “nedvosmislen stav da se, bez obzira na uvažavanje svih žrtava, u Srebrenici nije dogodio genocid.” A na koji se način to uvažavaju te žrtve? Najrudimentarniji slijed uzročno-posljedičnog logičkog promišljanja kaže da za bilo koji pa i veliki zločin moraju biti odgovorni zločinci, a za veliki zločin – veliki zločinci. Ako je tako, zašto su onda ti veliki zločinci od Republike Srpske dobili odlikovanja, zbog čega je režimska politika njihova odbrana po svaku cijenu i unatoč svim činjenicama koje su to i sa i bez haških presuda, zbog čega je naklonost velikim zločincima jedan od najbitnijih dijelova izbornih kampanja, zbog čega murali onih koji su izvršili veliki zločin kojim su hiljade ljudi koji su preživjeli “veliki zločin” unesrećeni, najstrašnije emotivno osakaćeni i obilježeni za čitav život, bez ikakvog protivljenja nakaze gradove u kojima su na vlasti političke opcije koje “uvažavaju sve žrtve”?

“A šta oni rade?”

Izgovor koji se nudi? Za veliki zločin nisu odgovorni naši časni i pošteni oficiri i još časniji i pošteniji političari, nego infiltrirane strane agenture i paralelni sistemi komandovanja. Ako, s rezervom, uzmemo u obzir da su indicije o ovakvoj upetljanosti tačne, onda to nimalo ne mijenja stvar, nego je čak pogoršava. Ko je Vojsku RS, odnosno njen oficirski kadar, učinio izvršiocem onoga što nije u interesu srpskog naroda, odnosno neimenovanih centara moći? Sami ti oficiri? Da li to znači da su, u tom slučaju, uz veliki zločin, presuđen kao genocid krivi još i za dodatni krimen, veleizdaju? Ako su odgovorni “paralelni sistemi komandovanja” zbog čega onda takvi “sistemi” nisu razobličeni, razotkriveni i osramoćeni, izvedeni pred vojni sud i kažnjeni za samovoljno strijeljanje, zakopavanje, a potom i perfidno razmetanje posmrtnih ostataka nekoliko hiljada ljudi, što nije sitnica koja se, tek tako, može provući ispod žita na način da glavnokomandujućim oficirima i političarima promaknu? Pitanja se nižu, a oni koji su nam na njih dužni odgovore ne odgovaraju. Ne zato što ne znaju odgovore. Već zbog toga što to ne žele. Eventualno će se neko poslužiti vatabautizmom u smislu “a šta rade zapadni moćnici kad predvode ratove”, ili “Haški sud je nepravedan i nekonzistentan”, ali to opet nisu nikakva objašnjenja, već samo gola priznanja da se u licemjerstvu i krvološtvu žele podražavati oni kojima, navodno, zamjeramo što su nas okupirali. Tipa, ako ti možeš bombardovati Libiju, ili podmetnuti građanski rat u Siriji, ili napasti Irak, odnosno uzrokovati smrt i nesreću miliona ljudi zašto bi meni zabranio da strijeljam nekoliko hiljada nevinih ljudi i činio da se zbog toga osjećam posebno loše? Niko ne odgovara za svoja sranja, pa neću ni ja.

Ovako sročeno demonsko licemjerstvo nam ne ukazuje ni na šta drugo nego na dopunjavanje okupatorske figure visokog predstavnika koji svojom odlukom tobože brani žrtve genocida i njegovih podložnika u Republici Srpskoj. Jedno licemjerstvo napada drugo da bi oba mogla živjeti i opravdavati svoje postojanje u svijetu ultimativnog ludila postmoderne u kojem je definicija istine, ni manje ni više ona priča koja se uspješno proda sirotinji.

Jedna od najpoznatijih svjetskih ekspertkinja međunarodnog prava Madlen Moris će primijetiti da “nije samorazumljivo, iz moralnog ili normativnog stanovišta, da je zločin počinjen sa namjerom da uništi grupu definisanu prema rasi, etnicitetu, državljanstvu ili religiji sam po sebi užasniji nego zločin sa namjerom uništenja grupe na osnovu drugih karakteristika čak i ako su zločini počinjeni nad sasvim proizvoljnom grupom individua”. Kategorija zločina protiv čovječanstva, piše dalje Moris “je sasvim dovoljno teška i osuđujuća da bi služila svakoj relevantnoj svrsi. Ona obuhvata odgovarajuće značenje i sramotnost tog čina. Pokušaj da se stvore podvrste u kategoriji zločina protiv čovječanstva u svojevrsnu, činovima rangiranu, hijerarhiju užasa, samo odvlači pažnju od veličine određenog zločina i nastoji umanjiti težinu zločina protiv čovječanstva. Onako kako ja vidim stvari, voljela bih da genocid nije izdvojen kao zaseban od zločina protiv čovječnosti.”

Ljudoubistvo

A upravo je tako nametnuta apsurdna dilema u kojoj dileme nema, a glasi genocid ili veliki zločin, kao da se radi o potpuno isključivim pojmovima. Genocid, u konačnici, jeste veliki zločin, a veliki zločin nad ljudskim bićima, pa makar i ne bio, manjkavim i rastegljivim pravnim definicijama kvalifikovan kao genocid jeste posve jednak onome što se klasifikuje kao genocid, jer najprije direktno a onda i posljedično surovo ubija ljudski rod i ono najbolje u ljudskim društvima. Ma kojim društvima. I to je ono što ponajviše promiče SDA-ovskim utjerivačima u “priznavanje genocida”. Zločin protiv čovječanstva u sebi mora imati inkorporiran i zločin narodoubistva, bez obzira nastupa li on kao posljedica laganja da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje i smrti stotina hiljada, uglavnom mladih ljudi u posljedičnom ratu zbog kojeg se također neće roditi na stotine hiljada djece koja bi se rodila da rata nije bilo, ili odluke da, iz bilo kojeg ili čijeg razloga, motiva ili cilja bezdušno strijeljaš više hiljada unesrećenih i prestravljenih muškaraca iz vojno obezglavljene i izdane Srebrenice. Ili da si saudijski kralj koji nemilostivo bombarduje Jemen, a to aktuelnom reisu-l-ulemi ne smeta da sa tom državom održava najbolju saradnju.

Iz humane perspektive, a ne skučenosti pravnih definicija koje svako tumači i priznaje kako mu odgovara, kada mu odgovara i ako mu odgovara (poput američkog priznanja Armenskog genocida kao vida pritiska na Tursku zbog njenog trenutnog savezništva sa Rusijom), potpuno je svejedno kako ćemo, bez greške ili mrlje na savjesti klasifikovati ove užase, ako smo svjesni da se radi, a radi se o zločinu protiv čovječanstva. Posebno ako želimo nastupati iz perspektive društva koje ljude uči iskrenoj empatiji sa patnikom i poniženim, a ne društava teatralnih ili iznuđenih, ritualnih sažaljenja, a radi opstanka ove ili one nakazne i zle ljudoubilačke ideologije.

Neko će se ovome protiviti tvrdnjom da ljudi u stotinu godina balkanskih ratova nisu ubijani od drugih ljudi radi samo svoje ljudskosti, već radi svoga srpstva, bošnjaštva, jevrejstva, radi svog pravoslavlja, ili islama, ali svi ti prigovori padaju u vodu kada shvatimo da je zločin protiv čovječanstva upravo zločin jednog dijela čovječanstva protiv drugog zbog bestijalne ideološke dehumanizacije nevinog drugoga, izmišljanjem mračnih izgovora zbog čega taj drugi nije imao ili nema pravo da živi i bude tretiran kao i sva ljudska bića.

Kada je Skupštini Crne Gore nedavno podnijet prijedlog rezolucije o genocidu nad srpskim narodom u partizanskim selima Pivi i Velici 1944., zločinu nad više stotina uglavnom žena i djece koji su sa vojnicima Vermahta počinili albanski SS-ovci sa dijelovima muslimanskih milicija, to nije učinjeno bez namjere da se ukaže na to da uz genocid presuđen u Srebrenici, balkanska društva moraju pamtiti i nikada presuđeni, ali ipak činjenični genocid nad srpskim narodom u Jugoslaviji iz Drugog svjetskog rata. Međutim, u društvima u kojima je sve sveto posve obesvećeno, a pijetet postao, kako oruđe političkih obračuna, tako i moneta za potkusurivanje raznih endžio dušebrižnika i beskrupuloznih mediokriteta,  nema sumnje da da ćemo uskoro svjedočiti svojevrsnom “ratu genocida”.

Koji će se posebno manifestovati u BiH, a nakon odluke odlazećeg Visokog predstavnika Valentina Incka da kriminalizuje negiranja kako svih genocida, tako i svih ratnih zločina u BiH. Iako se radi o vrlo perfidnoj odluci koja je, nakon višegodišnjeg namjernog i oportunističkog tolerisanja raznolikih oblika šovinističkog divljanja, donesena samo da od nje ne bude ništa, ponašanje aktera bh političke scene već je prevazišlo najgora moguća očekivanja. Najprije je Bakir Izetbegović zahvalio Visokom predstavniku jer je “skinuo hipoteku genocida sa časnijeg dijela srpskog naroda”, dok je Milorad Dodik Tužilaštvu BiH prijavio samoga sebe kako bi tu “hipoteku” uspješno zadržao i na njoj profitirao. Iako ona nikada nije postojala, jer sudovi ne sude narodima, niti im dosuđuju hipoteke, niti ih ovi primaju, niti određuju koji je dio naroda časniji ili ne, niti se oni na takve prozivke odazivaju, osim u mračnjačkoj imaginaciji manipulatora neukima kojima su okruženi i Izetbegović i Dodik. I koji predvode kontinuirani udruženi zločinački poduhvat protiv čovječnosti. A kada se skinu naočale manipulacije mržnjom, stvari stoje sasvim drugačije. Sve žrtve zločina protiv čovječanstva sestre su i braća u svom mučeništvu, kao što su braća iz interesa oni koji im ne daju da počivaju i pretvaraju ih u predvodnike zla zbog kojeg ih danas nema među živima. Recimo ne genocidu.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Tarik Samarah/https://whereoursunsets.wordpress.com/

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top