Za razliku od susjedne Srbije u kojoj je zbog izbora i pandemija morala da stane i malo sačeka, u Bosni i Hercegovini potpuno obrnut slučaj – vlast se na sve načine trudi odgoditi izbore. Sjetimo se, sve je počelo od problema budžeta, pa kada su te prepreke prevaziđene, počelo se šuškati o problemu skladištenja.
Čime se ne treba zavaravati
Ako ništa, vlast je već kupila vrijeme – uspjela ih je pomjeriti mjesec dana, a ako se uzme u obzir činjenica da će se u decembru mjesecu konačno, nakon dvanaest godina, izbori održati i u Mostaru, onda ima i bonus.
Čega je to indikator? Ovdje treba biti oprezan. Da, iako je to indikator kako su etnonacionalisti i njihovi vjerni sateliti svjesni da mogu lako izgubiti povjerenje i legitimitet zbog svega što se dešavalo proteklih mjeseci, ipak, ne smijemo se zavaravati da će to mnogo promijeniti generalnu političku sliku u Bosni i Hercegovini.
Nalazimo se pred dvije mogućnosti – još manjom nezainteresiranosti za izbore sa još više apstinenata i bojkotom izbora (nevažeći listići, npr.) ili pak suprotnim scenarijem – povećanim brojem birača zbog sveukupnih okolnosti. U oba slučaja, pitanje je međutim da li je moguće očekivati krupnije promjene, odnosno, promjene uopće.
Zahvaljujući koruptivno-klijentelističkom poretku kojega održava mantra Daytonske konsenzualne etnokratije, njoj odgovarajuće partitokratije ponašaju se prije kao poslodavci i interesne grupe a ne kao političke stranke.
Upošljavajući svoje kadrove u javne institucije, oni time sebi osiguravaju stabilno i sigurno biračko tijelo koje egzistencijalno ovisi od političke stranke. Ništa drukčije nije ni sa privatnim sektorom, gdje bi obrazlaganje povezanosti poslodavaca sa političkim partijama i strukturama bilo samo gubljenje vremena.
Zbog toga, izbori 2018. godine pokazali su kako su promjene moguće – ali ne i izvodive. Promjene koje su ukazale na moguće kažnjavanje vladajućih od strane birača, bile su tek rezultat rascjepa u nekim mainstream desnim političkim strankama (SDA) koje su dovele do njihove fragmentacije (NiP, NB, NBL), dok u drugim okolnostima, opozicije ili nema ili se vodi istim narativima i ideološkim kodovima (SNSD-SDS-PDP), pa onda skoro i da je i nema (HDZ). Drugim riječima, stranačka slika se iznova rasitnila i osvježila – ali – ne i promijenila – dominantno političko okruženje je i dalje ostalo konzervativno. Kadrovski rascjepi unutar stranaka nominalne ljevice (SDP) nakon izbora, vođeni su jednakim algoritmom s ciljem satelitarenja desnici (DF, GS).
Partitokratski um bh konsocijacije
Lokalni izbori su epicentar demokratskog i tako bi trebali da budu shvaćeni. Jačanje demokratskog potencijala i participatornosti građana u jedinicama lokalne samouprave najneposredniji je izraz demokratije. Ono što u zadnje vrijeme postaje trend na ovoj razini jeste visoka razina samostalnih kandidata i kandidatkinja za (grado)načelnike bosanskohercegovačkih gradova i općina. Međutim, ma koliko se nastojali takvim predstaviti, da li se zaista radi o nezavisnim kandidatima i kandidatkinjama?
Partitokratski um bosanskohercegovačke konsocijacije, tako, pokazuje koruptivne prakse u kojima se, pred sami izborni ciklus osnivaju nove političke stranke – često bez ikakvog ideološkog kursa i programskog orijentira – a sa ciljem političke trgovine u kojima profitiraju velike političke stranke kupovinom biračkih odbora, što nije loše ni za kadrove takvih, parazitskih stranaka koji, naročito na lokalnim razinama, budu počašćeni raznim pozicijama – od direktorskih, preko upravnih, do različitih službi i komisija, obezbjeđujući tako faustovski utjecaj jedni drugima.
Dovoljno je pogledati pojedina biračka mjesta na kojima neke političke opcije nisu ostvarile ni jedan jedini glas. Drugim riječima, nisu glasali ni sami za sebe.
To je možda, uz izuzetke zaista dobronamjernih (ili prije naivnih) koji osnivaju političke opcije iz nekog vlastitog ubjeđenja, dio odgovora na dva pitanja – zbog čega jedna ovako mala država ima toliki broj političkih subjekata, a istovremeno vapi za promjenama.
Prekonoćni kandidati i drinska međa
Sumnja u promjenu zato je, opravdano, uperena i u prekonoćne nezavisne i samostalne (grado)načelnike/ice i (grado)načelničke kandidate / kandidatkinje. Tako, primjer goraždanskog gradonačelnika pokazuje ne samo visoku razinu prilagodljivosti zarad čistog ličnog profita i interesa, mijenjajući svaki izborni ciklus političku poziciju (od SDA, preko SBiH i SBB, do NBL), već i njegovu duboku ovisnost od kapitala.
Nedavnim primjerom izgradnje obaloutvrde kojom se zaklanja pogled na Drinu najbolje se iluminira getoizacija ljudi od strane kapitala.
Gradnjom zida duž obala Drine, tadašnje općinske, a današnje gradske vlasti su u sistemskom kriminalu – one su opravdavajući se strašnim poplavama 2010. godine nezakonitim pribavljanjem urbanističke saglasnosti i drugim radnjama od strane investitora, projektanta i izvođača od Svjetske banke su uzele 10,5 miliona KM, sa namjerom traženja dodatnih 20 miliona za nastavak gradnje vodozaštitnog zida duž cijele gradske obale rijeke Drine.
Goraždanski sistemski urbicid, svakako, nije ništa novo (ranije izmještanje gradske pijace i izgradnja betonsko-„pokockanog“ parka prijateljstva Goražde-Gungoren samo je jedan od takvih primjera) kao što nisu novi ni brojni slični primjeri u Bosni i Hercegovini. Ono što je, međutim značajno, jeste insistiranje na vezi kapitala i političke elite na jednoj, te građana na drugoj strani.
Goraždanski primjer sistemskog kriminala i represije nad stanovništvom indikativan je i zbog još jednog razloga. Kontaminirajući javnost o Goraždu kao privrednom čudu, držeći tako političke subjekte u manjoj ili većoj mjeri ovisnima i zavisnim od investitora i domaćih privrednika – egzistencija ljudi u ovom bosanskohercegovačkom gradu ovisi od njihove eksploatacije.
U ishodu: prekovremeni rad i preniske plate
Ne samo da se glas radnika ne čuje niti može da se čuje od samohvale vriske kapitala, već povezanost između političkih aktera i privrednih subjekata onemogućava bilo kakvu kritiku uslova rada i odsustva radničkih prava sa kojima se radnici suočavaju – od nedostatka sindikalnog djelovanja, preko opće nesigurnosti na radu (pitajte ljude iz Goražda koliko često čuju eksplozije iz Ginexovih pogona o kojima ima da se šuti i koliko ih je uprkos tome što su bili pozitivni na COVID-19 moralo raditi), prekovremenog rada do krajnje mizernih plata – radnicima je stvorila ovisnost o tišini na koju se sve više akomodiraju i u kojoj odjekuju njihovi vlastiti strahovi.
Hipokrizija goraždanskih kompanija vidljiva je u disproporciji između njihovih izjava kako zbog pandemije neće biti otpuštanja radnika, sa stvarnim stanjem na terenu. A, ako laže koza, ne laže rog – prema zvaničnim podacima Službe za zapošljavanje BPK, u periodu trajanja pandemije COVID-19 primjetan je trend povećanja nezaposlenosti – tačnije, ukupno 334 osobe ostale su bez posla – i to većinom iz proizvodnje.
Zato, iako ovisnici o sistemu čine stabilnu biračku bazu, ne smije se zaboraviti na onih 47% apstinenata (i 6% poništenih listića). Oni, zajedno uz sve intenzivnije mikroprostore građanskog bunta i otpora, pokazuju da predominantno konzervativan politički reljef nije tlo na kojem oni mogu posijati svoj glas od kojeg će žnjeti budućnosti.
Bez otpetljavanja čvora između ekonomske baze i političkog poretka kojima jedno održava drugo, nemoguće je misliti promjenu, jednako kao što je nemoguće trenirati demokratiju od jednog izbornog ciklusa do drugog. Ne čudi onda zbog čega se vlast rado odlučuje na militarizaciju policije i nabavku opreme za rastjerivanje protesta. Neminovno je, kao što je godinu dana nakon februarskih protesta 2014. godine u svom tekstu sarajevski politolog i aktivista Minel Abaz zaključio – postavljajući pitanje „šta da se radi“ – edukacija, agitacija, organizacija!
Piše: Jasmin Hasanović za Preokret
Ilustracija: Preokret